Niko ne zna njeno pravo porijeklo i značenje. U srpskim krajevima i danas se ponegdje kaže, skupljeni "S koca i konopca". Riječ je o veoma staroj izreci koja se pominje i u narodnoj i umjetničkoj književnosti.

U jednoj narodnoj pjesmi koju je zabilježio Vuk Karadžić stoji: "Pokupili zlice i zlikovce, buljumbaše s koca i konopca, te ih rani sirotinja raja..." I u jednom djelu publiciste Rodoljuba Čolakovića nalazi se ovakav primjer: "U ustanak se ubaciše nekakvi probisvjeti bez roda i imena, balije, šokci odbjegli robijaši, ljudi s koca i konopca".

Izreka je stigla čak i do pravnih spisa, pa je tako u jednom dijelu Valtazara Bogišića zapisano: "Skupljalo se među njih ljudi sa svake strane... što no riječ s koca i konopca".

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Poreklo reči (@poreklo_reci)

Iako je riječ o izreci koja je u prošlosti bila veoma rasprostranjena, a i danas se često govori, njeno značenje prilično je mračno i vuče korijene iz turskih vremena.

Naime, sve do sredine 19. vijeka u našim krajevima je postojao običaj da se osuđeni na smrt nabijaju na kolac ili vješaju. Ove surove metode naročito su primijenjivali Turci nad hajducima i viđenijim Srbima. Tako se za one koji su uspjeli da izbjegnu vješala ili nabijanje na kolac govorilo da su pobegli "s ko(l)ca i konopca". O tome je pisao i naš nobelovac Ivo Andrić u svom djelu "Na drini ćuprija", opisujući do detalja sve užase ovog vida kažnjavanja.

Izvorno, izreka se odnosila na okupljanje zlih i pokvarenih ljudi koji se ne libe da počine bilo kakav zločin jer su već osuđeni za najteža djela. Danas, akcenat je više na činjenici da je riječ o grupi različitih ljudi sastavljenih/prikupljenih sa svih strana, bez izbora i kriterijuma.