Haotično stanje zavladalo je u desetinama bh. opština i gradova. Armija ljudi čekala je evakuaciju iz područja gdje je iz minuta u minut situacija bila sve alarmantnija.

Potoci su se pretvorili u rijeke, a one su zabilježile istorijske maksimume. Imale su takvu razornu moć da su, poput kula od karata, rušile mostove i probijale nasipe.

Više gradova potpuno je odsječeno od svijeta, potopljena naselja bila su sablasno prazna, a klizišta su sa lica zemlje obrisala i nekoliko sela.

Paniku je dodatno širila i činjenica da je nestajalo struje i telefonskog signala, tako da neki od nas nisu mogli da se čuju sa svojim najmilijima. Neopisiv strah je vladao. Gledali smo u nebo iz više razloga.

Helikopteri su nadlijetali državu, spasavali su stare i iznemogle, bolesne i nepokretne, trudnice i djecu. Na kraju, imali smo brojne ljudske žrtve, srušene kuće, pometene oranice, pustoš na farmama.

Bolne, apokaliptične scene nikada nećemo moći da zaboravimo. Panika i očaj odzvanjali su sa svih strana, dok su se iz kriznih štabova širili vapaji. Bilo, ne ponovilo se.

U međuvremenu, u ovoj ionako siromašnoj državi dosta toga je, iznenađujućom brzinom, obnovljeno, mada posla ima još mnogo.

Jedino što se tada dogodilo pozitivno bilo je to što nas je nevolja zbližila. Ne sjećam se da smo bili složniji nego u danima kada su pristizale strahovite vijesti o tome da vodena bujica nosi sve pred sobom.

Šta smo naučili? Nažalost, zajedno sa stabilizacijom prilika, mi smo zaboravili taj maj 2014. Nije to smjelo da nam se dogodi.

Voda je na površinu izbacila ljudsku dobrotu. Tolerancija i humanost su bujali iz nas. Bili smo zaboravili na sve razlike. To je morao ostati stil našeg života.

Dragan Sladojević