❮ ❯

„Specifičnost psihoterapije za djecu je u tome što mališani ne znaju direktno da izraze ono što ih muči, kao što to čine odrasli, ali zato znaju da se igraju! Ja se sa njima igram i tako zavirujem u njihove nesvjesne procese, u njihove unutrašnje svjetove, a zatim kao psihoterapeut mogu da intervenišem na promjene u ponašanju, osjećaje, emocije“, priča za portal InfoBijeljina dječiji integrativni psihoterapeut Snježana Lukić.

Lukićeva je magistrirala psihologiju u Banjaluci, nakon čega je odlučila da nastavi stručno usavršavanje. Godine nakon fakulteta posvetila je pohađanju psihoterapijske škole u Novom Sadu, gdje je od mentora koji su edukovani u Budimpešti sticala vještine dječije integrativne psihoterapije.

 

„U svijetu se metode ove psihoterapije koriste godinama, ali ja sam prva koja ih je donijela u Bijeljinu i ovaj dio BiH. Ono što je karakteristično za sve njih jeste da je riječ o igrovnim tehnikama. Na primjer, naziv jedne od njih je „Moj svijet“. Pred dijete postavljamo drvenu plavu tablu koja predstavlja „polje života“, na koju ono pomoću figura /ljudi, životinje, elementi prirode, civilizacije/ slaže svoj svijet. Svaka figura ima značenje, pa tako terapeut može da shvati šta dijete muči, kakav problem ima“, pojašnjava Lukićeva.

 

Prema njenim riječima, jedna od popularnijih metoda je i „Vinikotove škrabalice“, u kojoj dijete i terapeut imaju prilično ravnopravnu ulogu, zbog čega se dijete više otvara ka terapeutu. Njih dvoje istovremeno škrabaju po papirima, zatim škrabotine pretvaraju u crteže i tako projektuju svoja znanja, ali i sve ono nesvjesno što se skuplja u djetetu i podsvjesno ga muči.

 

Međutim, Snježana ističe da je trenutno najinteresantnija tehnika koju koristi u radu sa djecom „Dječija psihodrama“.

 

„To je grupna metoda u kojoj učestvuje najviše šestoro djece i dva psihoterapeuta. Ona se može primjenjivati za djecu uzrasta od četiri do 15 godina. Na primjer, na početku se dogovorimo da će jedan psihodramski ciklus trajati 12 susreta, jer je važno da i djeca sama znaju koliko će trajati druženje i koliko vremena imaju da iznesu svoj problem. Važno je da tokom procesa nema uvođenja novih članova kako ne bismo poremetili osjećaj sigurnosti i bliskosti, ali na one koji odustanu, naravno, ne možemo da utičemo“, naglašava Lukićeva.

 

Kako kaže, susreti se odigravaju jednom sedmično i počinju sastavljanjem priče. 

„Svako kaže po jednu rečenicu. Dijete počne – „Bio jednom jedan kralj“. Drugo se nadoveže – „A onda je došla aždaja...“. Treće kaže: „Pa je kralj pozvao viteza...“ I tako gradimo priču u koju svako unosi dio sebe, dio svog problema. Nakon priče, biramo uloge, a djeca ih dodjeljuju terapeutima. Te uloge su često vezane za njihove roditelje. Ako dijete ima problem sa majkom koja često galami, ja na primjer mogu dobiti ulogu aždaje koja bljuje vatru. Važno je da te uloge odigravamo autentično jer će se iz naših igrokaza kasnije otvoriti problemi, ali i načini njihovog rješavanja“, kaže Snježana Lukić za InfoBijeljina i dodaje da ova tehnika podrazumijeva glumu i korištenje rekvizita.

 

Govoreći o dječijoj psihoterapiji, Snježana navodi da je najvažnije da je takva terapija prijatna za djecu.

 

„Roditelji često dolaze sa strahom i strepnjom, ne znajući kako da objasne djeci gdje ih dovode. Ja im kažem – Recite djetetu da ga vodite da se igra! I to je zaista tako. Mi dječiji psihoterapeuti smo prizemni i ne volimo da pravimo bauk od nauke. Najvažnije je da je djetetu na druženju lijepo i prijatno“, ističe Lukićeva.

 

Za kraj, pitali smo je zbog čega joj se roditelji najčešće javljaju i koliko terapije obično traju?

 

„Trajanje terapije je individualno i zavisi od problema sa kojim se dijete i roditelji suočavaju. Na primjer, određeni problem sa tikovima mogli smo da riješimo tokom tri-četiri susreta, a recimo problemom jednog djeteta sa selektivnim mutizmom /odbijanje da govori/ bavili smo se godinu dana. Roditelji se često javljaju za pomoć i podršku, i to ne samo u situacijama kada postoji neki veliki problem sa kojim ne može da se izađe na kraj, nego i kada imaju dilemu, kada ne znaju kako da postupe ili se plaše da ne pogriješe“, pojašnjava Lukićeva.

 

Da bi terapije uspjele, važno je istaći da u cijelom procesu moraju učestvovati i roditelji.

 

„Većina unutrašnjih sukoba nastaje upravo iz odnosa sa roditeljima i zato je važno da i oni budu dio rješenja. Drago mi je što sam uspjela da Bijeljini, Republici Srpskoj i BiH kao psihoterapeut ponudim neke nove tehnike i metode i nadam se da ću ih vremenom uspješno prenijeti i na svoje mlađe kolege“, zaključuje na kraju razgovora za InfoBijeljina magistar psihologije i dječiji integrativni psihoterapeut Snježana Lukić. 

 

Tagovi

Vaš komentar

Komentari ( 3 )

---