Trenutno je posvećena mozaiku „Raspeće“, koji radi za Sabornu crkvu, a u intervjuu koji smo radili u njenom atelju u Bijeljini Natalija za InfoBijeljina govori o svijetu svog umjetničkog djelovanja.   

Sredina u kojoj  se čovjek rađa, živi, razvija, stiče svoja prva saznanja o životu i o ponašanju, obično i određuje njegovu buducnost. Koliko su sredina i porodica uticali na Vaš razvoj i Vaše opredjeljenje ka slikarstvu?

- Rođena sam u Bijeljini i ne smatram to nikakvom prednošću, ali ni manom. Ne postoje provincije, postoji provincijalni mentalitet, koji pronalazimo i u malim i u velikim gradovima. Rođena sam i odrastala u porodici gdje je umjetnost bila prisutna, rasla sam s tim kao što neko drugo dijete raste u svijetu matematike ili tehnike ili bilo čega drugog. Ne smatram ni to privilegijom. Mislim da je na moje opredeljenje najviše uticao odnos i stav mojih bake i djeda. To je odnos prema zemlji, prirodi, stvaranju. Smatram da je velika priviligija kada nešto „proizvedete“. A ja sam rasla u okruženju gdje smo sve „proizvodili“. Kad pomislim na djetinjstvo prvo se sjetim velike bašče, koja je u dječijoj svijesti zaista sljezove boje. Sjetim se voćnjaka i krečenja stabala, skupljanja šljive. Kao dijete, sve to sam radila i mislim da je prva spoznaja ljubavi prema umjetnosti i slici baš odatle, iz tih slika, mirisa i ukusa, jer umjetnost podliježe svim čulima, ne samo vizuelnom. U toj bašči, redovi luka su bili ustrojeni kao najljepše Mondrijanove geometrije, izgledala je kao nadrealna platna Dalija, fina tkanja Pola Klea. Tek kasnije ću primjetiti sve te istovjetnosti i zakonitosti. Ali taj odnos prema zemlji i rađanju i čovjeku kao pokretaču utemeljio je u mojoj svijesti i stavio znak jednakosti i prema umetnosti. To je suština.

Likovnu akademiju ste upisali u 23. godini, prije roka je završili i odmah nakon toga i post diplomske studije.

- Okolnosti su bile takve da sam ja kao mlada osoba, a kao i svi mladi uostalom stalno bila u raskoraku između želja, mogućnosti, vremena. Kad ste mladi, uvijek vam nedostaje vrijeme. Stalno sam žurila misleći da nemam vremena, a ispostavlja se da je ustvari samo vrijeme ono što imamo. Sve mi je to prošlo brzo, valjda zbog te žurbe. Sa 23 godine mislite da mijenjate svijet, a ustvari, svijet mijenja vas, melje, oblikuje, prilagodjava na život. U tom trenutku nisam mogla drugačije, zato je i sve bilo prije roka. I post diplomske studije umjesto za tri završila sam za dvije godine. Ne sjećam se kad me je ta užurbanost napustila. Ostale su slike tog perioda, brze, eksplozivne, nabijene, pred prasak.

Kakva je razlika Vas kao studenta i nekoga ko je sa akademskim zvanjima počinje na Univerzitetu da radi sa studentima? 

- I kada sam počela da radim ponašala sam se kao student. Znajući šta je potrebno studentima, trudila sam se da im to omogućim. Nisam nikad vršila pritisak na studente - potpisi, obaveze, strah. Mislim da ako neko studira umjetnost to radi iz ljubavi, a ne da bi dobio potpis.

Kada ste počeli da izlažete?

- Odmah posle fakulteta, prva izložba u Kotoru, galerija kulturnog centra, mislim 2000-te godine ili je prva izlozba bila u galeriji Josip Bepo Benković u Herceg Novom. Ne računam studentske izložbe, ovo su bile prve samostalne u galerijama.

Od tog vremena naslućivao se svijet Vašeg umjetničkog djelovanja i danas prisutan.

- Kada uđete na ta vrata, nikada ih ne zatvorite, otvaraju se samo nova. Nekada mi je bilo veoma važno da izlažem, međutim posljednjih godina smatram da je čak i nepristojno praviti izložbe kad uzmem sve u obzir oko nas, gdje, kako, sa čim ljudi žive. Izložba je čin, sada je to svedeno na pauzu između činova, kuloarske priče da ne kažem budoarske. Umjetnička scena na ovim prostorima nema više elemente teatra. Sada to sve izgleda kao neka tv serija kojoj je opala gledanost. Publika koja posjećuje takve događaje je mlaka, nezainteresovana i zaustavljena u nekom vremenu od prije pedesetak godina, gdje još uvijek vlada dominacija žanr-slikarstva na tankoj liniji kiča. To, naravno nije do publike to je do podsticaja, koje publika dobija preko medija, politike, društva, sistema koji uspješno masu drži u određenom stepenu neznanja.

 Vaše slikarstvo od početka opisuje figuru i figuralni prikaz. Šta to znači i šta je suština?

- Znači da je u mojim predstavama čovjek uvijek polazište središte i ishodište slike. Kao što se čovječanstvo dijeli na „staro“ i „novo“ u religijskoj i sociološkoj predstavi, tako i umjetnost nužno prati tu promenu i bilježi je. Taj takozvani „Novi čovjek“ traje evo već 2000 godina, forma se mijenja neslućenom brzinom, ali sadržaj je ostao isti.

Šta je suština? 

Ja se u svojoj umetnošću bavim čovjekom, ali baveći se čovekom i stvarajući predstavu o njemu, ja se u suštini bavim Bogom u čovjeku. Kakav je taj čovjek na mojim platnima? Taj čovjek na mojim platnima je uvijek sam, usamljen i otuđen. Čak i kada sam slikala velike predstave sa velikim brojem figura, one su uvijek bile izolovane, eksplicitno zatvorene u sebe formom. To je ta nova figuracija, otuđeni, zaboravljeni i prepušteni sami sebi, a sve svojom voljom. Ljudi su zadržali svoju misao na nivou koji je nažalost isključivo materijalistički i ograničen potrebama i obavezama prema imaginarnom sistemu, koji smo sami postavili. Kada pogledamo prirodu, vidimo drugu vrstu obaveze, koja je stalna i ista i ne obavezuje ni na šta. Ali moje umjetničko biće vjeruje u „novu renesansu“ vjeruje da se čovjek može duhovno preporoditi i spasiti. I to je moj angažman.