Opustjelo selo staraca, skoro pa je to postala brežuljkasta Korenita, podmajevičko selo koje je nekada brojalo i do hiljadu stalno nastanjenih stanovnika. Ko god je mogao napustio je ovo parče zemlje i neba, kao da je najgore i najružnije na svijetu, a zapravo je sve suprotno od toga. “Oticanje” ljudi je nezaustavljiv proces koji traje decenijama, i neumitno hita ka ušću u bezdan. Sve više raste korov i šaša po prelijepim seoskim sokacima. Mnogi plotovi su se urušili, a po poljoprivrednim mašinama nataložili slojevi prašine. Prirodna selekcija čini svoje, a mikro demografska kretanja još više. Ugljevik je na petnaest minuta udaljenosti automobilom, a Bijeljina na nešto više od pola sata. To navodi mlade ljude iz sela da svoju budućnost traže u ovim mjestima. 

Razumljivo je to, ali ipak tužno. LJudi odlaze zbog većih mogućnosti za zaposlenje, zbog prednosti koje bez dileme grad pruža. Ipak mnoštvo prednosti pruža i selo, naročito selo divne prirode kakvu ima Korenita. Ta blizina gradskih sredina koja navodi ljude da odlaze, mogla bi zapravo biti prednost koja ih zadržava da ostanu. Mogla bi, ali nije.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka ljudi su odlazili na “privremeni rad” u inostransvo, kasnije su za njima išla i njihova djeca, pa u “privremenoj domovini” dobijala svoju djecu, i tako ono što je privremeno postade stalno, a roditeljske kuće i imanja postadoše predmet sjetnih uspomena, i u najboljem slučaju promijeniše namjenu i postadoše vikendice. Samo što se u vikendice dolazi obično vikendom, a taj vikend dođe tek na svakih pola godine.

Nešto je svjetlija slika vezana za one koji su se zbog posla preselili u obližnje gradske sredine. Oni kada obaveze i novi način života dozvole posjećuju svoja odbačena imanja, pokose travu, podkrešu krošnje voćki, i “našminkaju” da to donekle izgleda kao da tu neko živi. Srećom selo je pitomo, pa ono ne zna da odbaci kao što njegovi žitelji odbace njega. Ono opet, ako treba, primi pod svoje skute.

Postoje i oni koji su ostali tu da žive, i “paze se” sa rodnom grudom, tu odgajaju malobrojnu dječicu, i obrađuju svoja imanja. Žive teško, rade naporno, ali reklo bi se da su ipak nekako zadovoljni. Koriste prednosti koje im selo pruža, pošteđeni su nekih stvari koje pogađaju ljude koji žive drugačijim načinom života. Ne štede ruke, ali štede u značajnoj mjeri živce. Ko će tu razlučiti šta je pametnije? 

U istoj učionici četiri uzrasta djece, nema ih svih zajedno ni za jedno prosječno odjeljenje u gradskim školama. To su dobra djeca, skromna, vrijedna. Oni će vjerovatno “ispraviti grešku” svojih roditelja, i otići kao i bivše komšije. Učionice i igrališta su nova, ali nema ko da ih pohaba i “potroši”. Crkva je nova, ali prazna. Putevi su relativno novi, ali kome trebaju? Sve je novo, samo su lica stara i umorna. Da barem telefon hoće zazvoniti svaki dan, ali djeca su zauzeta, zaokupljena svojim obavezama i životnim problemima...