Branko Ćopić rođen je 1. januara 1915. godine u selu Hašani u Krajini. 

Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađao je u Banjaluci, Delnicama i Sarajevu, a završio je u Karlovcu. 

Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine. 

Prvu priču objavio je 1928, a prvu pripovijetku 1936. godine. NJegova djela prevođena su na engleski, njemački, francuski i ruski jezik. 

U Ćopićevim djelima dominiraju teme iz života ljudi iz rodnog kraja i Narodnooslobodilačkog rata. 

U Narodnooslobodilačkom ratu je učestvovao od 1941. godine. Počeo je da piše kao đak učiteljske škole i prije Drugog svjetskog rata objavio je zbirke pripovjedaka "Pod Grmečom", "Borci i bjegunci" i "Planinci". NJegova prozna djela su prožeta lirikom, živopisnim realističkim slikanjem života na selu, poznavanjem mentaliteta i psihologije ljudi zavičajnog Grmeča i Podgrmečja, vedrinom i vitalnošću duha. 

Napisao je veći broj knjiga za djecu: "Bojna lira pionira", "Put u vedrinu", priče "U svijetu medvjeda i leptirova", "Bosonogo djetinjstvo", zbirke pjesama "Ognjeno rađanje domovine", "Ratnikovo proljeće". 

Posljednjom zbirkom pripovjedaka "Bašta sljezove boje", za koju je dobio NJegoševu nagradu, vedri, čak vjetropirasti Ćopić, kako su ga mnogi doživljavali, predstavio se kao pisac izuzetne misaonosti i stila, ali i kao razočarani čovjek obuzet melanholijom i sumornim slutnjama, pišući u uvodu knjige o strepnji od "crnih konjanika" - ubica španskog pjesnika Federika Garsije Lorke i svog prijatelja iz mladosti pisca Zije Dizdarevića. 

Ostala djela: romani "Prolom", "Gluvi barut", "Ne tuguj, bronzana stražo", "Osma ofanziva", zbirke pripovjedaka "Rosa na bajonetima", "Surova škola", "Doživljaji Nikoletine Bursaća". 

Izvršio je samoubistvo 26. marta 1984. u 69. godini u Beogradu, skokom sa mosta Bratstvo i jedinstvo, a danas poznatog kao "Brankov most".