Postoje ljudi za koje se može reći "Duša djevojačka, srce junačko, jedan od njih bio je Slobodan Popović", rekao mi je svojevremeno profesor Petar Živković prisjećajući jednog od najvećih košarkaša koje je Bijeljina imala.

 

Radeći ovu priču o Miodragu Kačareviću, kojeg su svi u Bijeljini, a i šire znali s nadimkom Kačo, ponovila se krilatica profesora Živkovića. Sagovornici o Kači dodaju "Duša mu je bila kao i šut – mekana!". Miodrag Kačarević je bio košarkaš u Slobodi i Radniku, košarkaški trener, član stručnog štaba u kadetskim reprezentativnim selekcijama.

Prvi zapaženiji uspjeh imao je još kao gimnazijalac na Malim olimpijskim igrama u Sarajevu. Njegov saigrač iz bijeljinskog Radnika Dragoljub Jovanović Buco sjeća se kakav je Kačo bio košarkaš i čovjek.

- Kačo je o košarci znao sve, ali prije svega je bio veliki čovjek, želio je svima da pomogne. Sve tajne košarke je poznavao ali njegovo zdravstveno stanje ga je spriječilo da postane ono što je trebao po svemu onom što je imao i znao. Nažalost rano je umro. Imao je veliko poštovanje od svih trenera i igrača u bivšoj Jugoslaviji. Ne postoji čovjek koji njega nije volio. Imao je veliku ljubav i nikad prežaljenu Almu Altu. Bili su u vezi dvije i po, tri godine. Bio je veliki emotivac sa mekanim šutem, sjajan strijelac. Inače, njemu je trebao samo jedan trening da vidi da li će neki igrač biti veliki ili ne. U ekipi bijeljinske Gimnazije na takmičenju srednjih škola u Sarajevu, Kačo je već tada pokazao kakav je košarkaš. Imao je tada 16 godina, proglašen je za najboljeg igrača i strijelca na tim Malim olimpijskim igrama tadašnje BiH. Na tom takmičenju medalje i pehare uručio je Radivoje Korać, tadašnji najbolji košarkaš Jugoslavije. Dan kasnije Žućko je tragično stradao u blizini Sarajeva. Kačo je igrao je na poziciji krila. Godinu dana kasnije odlazi u tuzlansku Slobodu. Dakle iz srednje škole. U Slobodi će igrati šest, sedam sezona, sa Mirzom Delibašićem dvije godine i tu počinje njihovo veliko prijateljstvo. To je sjajna generacija Slobode sa Dugonjićem, Mirzom i ostalim igračima. Ući će u Prvu B ligu one velike države, Kačo je bio jedan od nosilaca igre. Mirza će potom otići u Bosnu. Kačo se vratio 1973. u Bijeljinu, igra tada za Radnik. U Radniku će postati sekretar a potom i trener nakon što je prekinuo košarkašku karijeru. Kao trener će promovisati dva velika igrača u Bijeljini, juniorske reprezentativce – Milenka Manojlovića i Vjerana Jovanovića, ispričao je za InfoBijeljina Buco Jovanović.

 

Kačarević će u drugoj polovini 70tih na poziv Mirze Delibašića otići u Sarajevo i zaposliti se u muzičkoj izdavačkoj kući Diskoton, a potom će postati trener ženske ekipe Bosne u Prvoj saveznoj ligi SFRJ.

Nakon Bosne trenirao je i Vardu Višegrad koju će uvesti iz republičke u Prvu B ligu. U tom periodu sjećanja na Kaču ima Stevo Todorović košarkaški sudija i sportski radnik.

 

- Za vrijeme mog služenja vojnog roka u Sarajevu imao sam ključeve od njegovog stana gdje sam držao civilno odijelo i kada se ukaže prilika za ‘‘odlazak‘‘ iz kasarne u Bijeljinu presvlačenje je bilo kod Kače, da se ne ide kući u vojnoj uniformi. To je jedan od pet nakvalitetnijih ljudi koje sam upoznao u životu. Kada su muzičke zvijezde Kemal Monteno, Zdravko Čolič, Davorin Popović dolazile u Bijeljinu prvo što su pitali bilo je "gdje je Kačo da idemo na piće". Najveće prijateljstvo je bilo naravno sa Mirzom. Kačo je imao veliku ljubav srednjoškolsku u Bijeljini. Alma Mulamustafić išla je u Ekonomsku školu, stan je imala preko puta zelene pijace u Bijeljini a kasnije će postati poznata kao Alma Alta. Karijeru je počela u grupi ‘‘Đerdan‘‘ na poziv Mire Vasiljević. Inače, imao još nešto zamimljivo a vezano je za našeg Kaču. Na nedavno održanom Evropskom juniorskom prvenstvu učestvobala je reprezentacija Austrije i u toj ekipi, prvoj petorci bila su tri mlada igrača čiji su očevi iz Bijeljine. Dvojica sinova su od Ramiza Suljanovića koji je ovdje bio centar i čija je sestra Ajša igrala u Prvoj B ligi Jugoslavije. Njegova dva sina su sada u Italiji u košarkaškoj akademiji. Treći mladi igrač u prvoj postavi Austrije je Aleksej Kostić sin našeg bijeljinca Zorana Kostića. Mladi Aleksej je bio mvp takmičenja, a njegov otac je imao igračku karijeru u Bijeljini, Slobodi i Vojvodini. Kasnije je u Austriji nastavio trenersku karijeru, bio je i selektor juniorske reprezentacije Austrije. Trenutno je trener kluba Arkadija, u kojem je jedno vrijeme bio prije dolaska u Zvezdu Nemanja Bjelica. Zoran Kostić je počeo da igra kod Kače, ispričao je za InfoBijeljina Stevo Todorović.

 

Puno je toplih priča, iskustava, koje o Kači imaju sportisti u Bijeljini.

Dragana Jevtić evropska šampionka sa Jedinstvom ima takođe sjećanja na Miodraga Kačarevića. Prva viđenja s njim počinju u vremenu kad je bila djevojčica.

 

- Kačo me je držao u krilu, igrao se sa mnom i pričao kako ću biti poznata košarkašica. To je bilo kada sam imala tri godine, ja se toga ne sjećam, ali mi je mama pričala da se to dešavalo jer se Kačo zabavljao s mojom tetkom koja je živjela s nama pa je Kačo često dolazio kod nas. Inače, moj prvi košarkaški kontakt s njim desio se davne 1985 godine, kada sam bila u Zaostrogu u kojem je bilo okupljanje talentovanih košarkašica ispred tuzlanske regije. Birale su se najbolje za omladinsku selekciju u kojoj će Kačo biti u stručnom štabu. U toj selekciji sam imala priliku da radim s njim. Voljela sam i uživala u njegovim treninzima kako tada tako i nešto kasnije u Bijeljini. Poslije mnogo godina kada smo napravili svoj klub Kačo je često dolazio na naše utakmice, pratio je naš rad i nesebično davao komentare. To veliko iskustvo i danas mi puno pomaže u košarkaškom radu. Bio je veliki čovjek i veliki poznavalac košarke, kaže za InfoBijeljina Dragana Jevtić.

 

Kačarević će se u drugoj polovini 80tih vratiti u svoju Bijeljinu i nastaviti trenerski rad sa ženskim ekipama.

Jasna Abdulahagić se sjeća odlaska u Tuzlu nekoliko godina poslije rata, kada ju je Kačo zamolio da ga odveze na jednu utakmicu i viđenje s velikim prijateljima Kinđetom i Pimpekom.

 

- On je bio veliki čovjek, divna, topla duša, prijatelj, brat! A koliko je veliki bio pokazao je i taj odlazak u Tuzlu, igrali su Sloboda i Bosna. Otišli smo u hotel Bristol gdje su nam rekli da nas Mirza Delibašić čeka na skveru u nekoj kafanici. Otišli smo odmah i prlikom ulaska oduševljenje kad su ga vidjeli. Tu je bilo društvo od desetak ljudi, tu je Mirza, Davorin, i žao mi je što to nisam mogla da snimim, tada nije bilo mobilnih telefona, kakva je to scena bila kad su ga vidjeli. Počeli su ga grliti, ljubiti, nosati, to je trajalo i trajalo. Poslije je krenula priča i piće, sve je trajalo nekoliko sati. Utakmica je bila počela u Mejdanu, a Mirza je rekao ajde još po jednu. Otišli smo na utakmicu, Mejdan je bio pun, velike ovacije su bile kad su njih dvojica ušli. Da se naježiš! Inače, naši košarkaški putevi se ukrštaju kad sam sa 18 godina otišla u Željezničar. On je bio trener Bosne, ostavljao je na mene poseban utisak što se tiče ljudskih kvalieteta i naravno kao sportskog radnika. Početkom 90tih bio mi je trener u Bijeljini. Zezali smo se pošto je bio neoženjen, a imali smo igračica van Bijeljine "daj Kačo primi neku djevojku sa strane, a on se od srca nasmije i šeretski kaže - ne mogu kiselim kupus u drugoj sobi". On je bio veliki boem, volio je ljude, ispričala nam je Jasna Abdulahagić.

D.G.