Sa Sinišom Mihajlovićem, nekadašnjim igračem Borova, Vojvodine, Crvene zvezde, Rome, Sampdorije, Lacija i Intera, a potom i trenera Bolonje, Katanije, Fjorentine, Sampdorije, Milana i sada Torina, napravljen je i intervju. Od tek završene sezone u Seriji A, preko Crvene zvezde, pa do reprezentacije Srbije.

Razgovor je započet sa pitanjem – kako procjenjujete značaj Turnira prijateljstva koji već četvrtu godinu za redom okuplja najbolje ekipe i igrača iz cijelog regiona.

–Prvi put sam ovdje, ali vidim da su ovdje skoro svi najbolji klubovi iz bivše Jugoslavije. To je mnogo dobro za sve, pogotovo za ovu djecu. Imao sam tu sreću da sam igrao prvenstvo stare Jugoslavije. To je bila kvalitetna liga koja je podrazumijevala i putovanja u Mostar, Zagreb, Sarajevo, Split i mnoge druge gradove. Zato je za ovu djecu mnogo važno da na ovom turniru vide gdje se nalaze, da znaju da li su ispred ili iza ostalih, kao i šta treba da rade. Ali i da se istovremeno druže. Bilo bi lijepo da se ovaj primjer prenese i na seniore. Ali ne znam kada bi to realno moglo da se dogodi.

Da li mislite da za to postoje uslovi?

– Nema ih još uvijek. Ali, što da ne, za jedno desetak, 15 godina, kada se rat bude zaboravio i kada se promjene generacije. Neće to nikada biti kao što je nekada bilo, ali možda i ne treba da bude. Do tada, ovaj turnir je veoma pozitivna stvar. Pa ko zna, možda i krene ta neka liga koja bi pomogla svim klubovima u regionu.

Sezonu sa Torinom ste završili na devetom mjestu. Da li ste zadovoljni?

– S obzirom da su sve ekipe ispred nas imale bolje timove, a da smo mi imali bolji tim od klubova ispod, mogu da kažem da sam zadovoljan. Naš rezultat je realan odnos snaga i onoga što smo prikazali. Mogli smo da budemo neko mjesto više, ali to nam sigurno ne bi pomoglo da uđemo u Evropu. Kada smo počeli ovoj projekat naš cilj je da to uspijemo u dvije godine. Jedna sezone je iza nas, sada ćemo da vidimo šta će da bude u prelaznom roku, da li ćemo uspjeti da se pojačamo kako treba. Ako se te neke stvari poklope, mislim da možemo do Evrope.

Sudeći po reakciji, navijači su oduševljeni?

– Mnogo lijepo su me primili u Torinu. Posljednji meč smo igrali pred 25, 30 hiljada ljudi na stadionu. Igrači su izašli da ih pozdrave. Ali, ja sam navikao da pred publiku izlazim samo kada nešto osvojim. Tako da sam u prvi mah ostao u svlačionici. Onda su me navijači zvali, pa smo napravili krug oko terena. Bio je to lijep trenutak, bez obzira što nismo napravili neki veliki rezultat. Deveto mjesto je bilo realnost. Ali, uvijek smo igrali na pobjedu. Torino je specifičan klub, sa specifičnim navijačima. Prije mnogo godina bio je najjači klub u Italiji, do nesreće u Supergi, kada je poslije prijateljske utakmice protiv Benfike, u avionskoj nesreći stradala gotovo čitava šampinska generacija. Mi smo na neki način, sa našim mentalitetom, sa akcentom na napad, navijače podsetili na prošlost, u vrijeme kako je igrao Grande Torino. Vratili smo pobjednički duh i navijači su to prepoznali.

Po čemu ćete pamtiti minulu sezonu?

– Italijansko prvenstvo je specifično. Velike su razlike između klubova koji su u prvih pet, šest mesta i između onih koji su na začelju. Tako da se od polovine prvenstva već znalo ko će da ide u Evropu, ko će da se nađe u konkurenciji za ispadanje. To praktično znači da klubovi u sredini nisu imali neki cilj. Tu se nameće pitanje, da li je za samu ligu dobro da ima 20 klubova, pored tolike razlike u kvalitetu. U takvim okolnostima, gubi se na zanimljivosti i velike su oscilacije. Neki put dobiješ 5:0, a neki put isto toliko izgubiš. To nije dobro za fudbal.

Da li ste imali vremena da ispratite finiš srpskog prvenstva u kome je vaša Crvena zvezda ostala bez titule i Kupa?

– Moram da priznam da slabo pratim domaći šampionat. Ali, vodim se logikom, da onaj ko osvoji prvenstvo, taj je najbolji, bez obzira šta se dešava. Zvezdaš sam i žao mi je kada vidim klub u lošem položaju. Za jednog navijača Crvene zvezde teško je to da kaže, ali Partizan je zaslužio. Po kvalitetu je bio ispred.

Kako ste vidjeli tu završnicu?

– To su veliki klubovi i svaki ulazi u sezonu da osvoji nešto. A, samo jedan može to da uradi. Taj je zadovoljan, a svi ostali nisu. Ali, ako neko uzme duplu krunu, znači da je to zasluženo i treba da se čestita Partizanu. Istovremeno u Crvenoj zvezdi mora da se napravi analiza, da se vidi šta to nije funkcionisalo, šta treba da se uradi, a onda da se vuku potezi. Niko ne treba da bude sujetan i da misli da sve zna. Treba se spustiti na zemlju i vidjeti kako dalje. Sve je to put do uspjeha.

Mitar Mrkela je novi sportski direktor, a na čelu struke je Vladan Milojević. Obojica su naglasili da će se osloniti na igrače iz sopstvenog pogona. Da li je po vama to put za bolje sutra Crvene zvezde?

– To radi mnogo klubova u Evropi zato što nemaju novac da kupe već gotove igrače. Trend koji sam video u Italiji, primetio sam i u Crvenoj zvezdi. A, to je da su igrali stranci koji nisu pravili razliku. Ako imaš stranca koji pravi razliku, treba da ga uzmeš. A, ako on to pak ne radi, a pri tome neko dijete Crvene zvezde ne dobija šansu, to je onda velika greška. Uvijek sam za mlade igrače, ali ne zato što su mladi, već ako imaju kvalitet. Svi su u nekom trenutku mladi, ali pitanje je procjene koliko on može da napreduje. Ako ta procjena postoji, uvijek sam za to da se prvo stavi taj mladi igrač.

Sigurno pratite reprezentaciju Srbije i kvalifikacije za Svetsko prvenstvo. Kako ocjenjujete dosadašnji učinak?

– Ako savlada Vels, Srbija je već na pragu plasmana u Rusiju. Vels je dobra ekipa, ali se sjećam da smo mu, ne tako davno, dali šest golova. Vels ne može da savkada u tom meču, može samo Srbija da izgubi. Ali, ne želim da dižem pritisak. Vjerujem da će Srbija da se plasira na Svjetsko prvenstvo. Navijač sam Srbije, želim da je vidim na Mundijalu. S obzirom na grupu i dosadašnji učinak, vjerujem da će se to i dogoditi. To bi bilo veoma značajno za fudbal, sport i zemlju u cijelini.

Sudeći prema broju prodatih ulaznica za meč sa Velsom, Srbija će imati podršku punog stadiona. Koliko je ta podrška važna?

– Publika je uvijek veoma važan faktor, u pozitivnom ili negativnom smislu. Svi mi koji smo u fudbalu i sportu uopšte, znamo koliko navijači mogu da donesu ili odnesu, u zavisnosti da li aplaudiraju ili zvižde. Imao sam priliku da to osjetim na svojoj koži, kao igrač i kao selektor reprezentacije, u prilici kada smo igrali u gostima gdje je stadion bio pun ili kod kuće, na Marakani, gdje nam dođe 15 hiljada ljudi, a od toga 10 hiljada zviždi zbog nekih drugih stvari. Za pravu podršku važno je napraviti i dobru atmosferu. A, selektor je sada već uradio veliki posao. Srbija ima rezultat i ako stadion bude pun, šanse za pobjedu znatno rastu. Kada se Marakana napuni, to je uvijek igrač više – rekao je Mihajlović i dodao da očekuje da Crvena zvezda ove godine podigne trofej namijenjen osvajaču Turnira prijateljstva.