Sudbina je htjela da trenerski posao okonča na klupi Crne Gore iako i sam kaže da bi možda više simbolike bilo u tome da je u trenersku penziju otišao s klupe reprezentacije BiH.

- Dug vijek na klupi izlazi iz strasti za košarkom, a onda se strast pretvori u energiju. Tako je kod svakog ko je strastvenik, a ja jesam - opisuje on.

Ovaj put je rekao konačno "zbogom" trenerskom poslu. I nije mu bilo mnogo teško, jer je njegov poslednji pečat zabilježen na mjestu selektora rodne Crne Gore koju je odveo među 16 najboljih timova Evrope na minulom Eurobasketu 2017. Crna Gora nikad ranije nije imala bolji plasman. No, svoje iskustvo nije prenosio samo seniorskoj selekciji, nego i omladinskim kategorijama pošto je prije preuzimanja selektorske funkcije radio i kao predsednik Udruženja košarkaških trenera Crne Gore, a tu će funkciju obavljati i nakon trenerske karijere.

Ako bismo pokušali najkraće opisati trenersku karijeru velikog Boše, onda bismo rekli da se radilo o stručnjaku koji je uživao u afirmisanju manjih klubova s kojima je rušio velikane s vrha. Gdje god je radio, ostavio je neizbrisiv trag. Bilo to u zemlji rođenja Crnoj Gori ili u zemlji djetinjstva i košarkaške emancipacije Bosni i Hercegovini. Nikakve razlike nije bilo ni kada je išao u neki grad u zemlju Rimskog ili Osmanskog carstva, odnosno u Italiju ili u Tursku.

Od vječnog drugoligaša, što je nekad bila KK Bosna, za samo osam godina napravio je evropskog šampiona 1979. godine. Da to nije slučajnost dokazao je u italijanskom Stefanelu koji je vodio u paklu treće lige te kasnije odveo u vrh italijanske košarke, a slično je uradio i s Juventus Casertom preuzevši taj klub u drugoj ligi.

Pažnju na svoj trenerski potencijal skrenuo je još kao igrač OKK Beograda, a sve je počelo 1971. godine kada su ga prijatelji pozvali da preuzme trenersku klupu KK Bosna koja se takmičila u drugoj ligi Jugoslavije. Osam godina kasnije Bosna je postala prvi jugoslavenski klub koji se okitio titulom prvaka Evrope. Postala je motivacija svim narednim osvajačima s ovih prostora, što će priznati brojni velikani poput Božidara Maljkovića koji je krajem 80-ih godina s Jugoplastikom dva puta uzastopno pokorio Evropu.

Tanjević je kao trener vodio istinske legende, jedne prilike na pitanje da izabere one najbolje, odgovorio je: "Mogao bih izabrati najmanje pet postava". I bio je potpuno upravu. Od Krešimira Ćosića, Mirze Delibašića, pa preko Dine Menegina, Oscara Schmidta i Dejana Bodiroge, Tanjević je instrukcije davao zaista nekim od najvećih imena u istoriji evropske košarke. Kao što je teško pobrojati veličine koje je trenirao, još je teže izabrati najbolje trenutke njegove karijere.

- Ranije sam kazao da bi postojao košarkaški smisao da sam na klupi Bosne i Hercegovine okončao karijeru, jer u Sarajevu sam počeo i kao igrač i kao trener u KK Bosna – kaže on za Klix.