Sestre Olgica i Slađa ovaj posao su nastavile njegujući uspomenu na svog oca Dragana koji je iznenada preminuo u aprilu prošle godine. Nastoje i da sačuvaju ono što su prethodne generacije stvorile.

A sve je počelo 1939. godine kada je njihova prabaka Nata pokrenula ovaj posao.

- Prabaka Nata je započela ovaj posao i radila sa svojim sinovima. Vodenica je najviše radila šezdesetih, sedamdesetih godina. Kako su stanovnici završavali škole i zapošljavali se, vodenica je imala sve manje posla i na kraju je i opustjela i zarasla u šiblje. Naš tata je radio na RiTE Ugljevik ali ova vodenica je bila njegova ogromna želja. Prije 15 godina je obnovio staru vodenicu i od tada stalno ulagao i nešto gradio. Nije to bio posao, to je za njega bila misija. Tu neizmjernu ljubav prenio je i na nas. Obećala sam mu na samrti da ću nastaviti da radim u vodenici i to obećanje ispunjavam - kaže Slađa za portal InfoBijeljina. 

Ideju da, iako je zahtijevno, vodenica nastavi sa radom podržava i sestra Olgica Mitrović sa porodicom. 

- Mi smo stalno tu, trudimo se da pomognemo koliko možemo. Dolazimo sa djecom, našom majkom, 
borimo da to ne ode u zaborav. Zanimljivo je da je ovaj posao žena pokrenula i da je na kraju to opet ostalo na ženama. I ponosni smo na sve što je naš tata postigao i što je tu neizmjernu ljubav prema ovom zanatu, kojem prijeti izumiranje, prenio na nas - kaže Olgica.

Mlađa sestra Slađa svakodnevno radi u vodenici. 

- Voda pokreće kolo, kolo pokreće kamen i tako nastaje brašno bez ikakve hemikalije i sredstava. Sam proces proizvodnje brašna kreće tako što zaspem pšenicu i onda mora da se osjeti pod rukom, mora kamen da se osjeti. Meni je dugo trebalo da naučim kako to se to radi. Onda brašno koje je dobro samljeveno prosijavam i pakujem u vrećicu - priča Slađa. 

Ova vodenica, kaže odlučno, nikada neće utihnuti. Spremna je da nauči sve vještine ovog zanata.

- Ovde sam svakodnevno, jer za 50 kg mora se mljeti cijeli dan, ali nije mi teško. Kamen je iz 1939. i mora stalno da se oštri. To je težak posao jer treba kamen da se podigne i to sada ne mogu bez tuđe pomoći, ali ću vremenom da naučim - pojašnjava Slađa Stankić.

U vodenici se melju kukuruz, pšenica, raž, heljda i druge žitarice, a najveća potražnja kupaca je za miksom integralnog brašna. 

Nema tu velike finansijske dobiti, jer se para okreće, utroši u žitarice, u kamen, u drvo. Sestre Slađa i Olgica žele da sačuvaju tradiciju i da je prenesu na svoju dijecu.

- Moj sin ima 10 godina. Voli da pomogne i već zna da prosije brašno. I Oljina djeca kćerke rado pomažu kad imaju vremena. Planiramo da ubacimo još jedan kamen, da proširimo terasu brvnare na vodi, jer dosta ljudi dolazi da se odmori. Naša parola jeste "Dobro došli, izuj brige, uspori i uživaj". Dok je otac bio živ tu su se pravili projare, uštipci. Sad ljudi koji dođu kod nas da se odmore od buke i gradskog života i uživaju u prelijepoj prirodi, sami sebi spremaju jer u sklopu brvnare imamo pečenjaru - ističe ova vrijedna žena.

Stare vodenice zauzimale su važno mjesto u narodnom životu, ali nisu bile samo mjesta gdje se mljelo žito. One su često bile povezane sa brojnim mističnim vjerovanjima, ritualima i legendama. I danas žive neka od njih, pa roditelji traže od sestara pomoć.

- Najčešće nam dolaze roditelji čija djeca imaju problema s govorom. To je neko staro narodno vjerovanje da kad djeca pojedu hljeb ili uštipke od brašna samljevenog na vodeničkom točku, a koji se zakuvaju u vodenici, propričaju - kaže Olgica za InfoBijeljinu.

Podmajevički i majevički kraj odvajkada je poznat po vodenicama. Po pravilu, podizane na najljepšim mjestima, vodenice su zanimljive i tajanstvene građevine oko kojih se okupljao svijet, gdje se pripovijedalo dok se čekalo da se samelje žito. Sigurno da mnoge tajne i priče krije i ova vodenica koju je prije skoro devet decenija osnovala baka Nata, a danas je u rukama njenih praunuka Slađe i Olgice koje od zaborava čuvaju uspomenu na pretke.