Već krajem aprila i prvih dana maja semberski poljoprivrednici počinju pripreme za obilježavanje Đurđevdana, koji je posvećen svetom velikomučeniku Georgiju. Đurđevdan praznuju svi - oni kojima je on krsna slava, ali i oni kojima to nije. Zbog toga postoji i veliki broj običaja koji se upražnjavaju povodom ovoga praznika.

Prvi posao jeste posjeta šuma da se pronađe najvitkije stablo drveta jove ili johe, a u Semberiji poznatog kao jošika. Riječ je o drveću koje raste visoko, pravo je i ima glatku koru. Jošikovo drvo sjeku momci, slično kao i božićni badnjak, pa se donosi uoči Đurđevdana u centar sela, na raskrsnicu puteva i ukopava se. Pri vrhu stabla postavi se krst, a mlado drvo se ukrasi cvijećem, zastavom ili dugim bijelim djevojačkim peškirom.

Činu postavljanja jošike prisustvuje čitavo selo, a to se obavlja uz pjesmu, igru i veselje. Vjeruje se da mlado jošikovo stablo štiti selo od bolesti, oluje, pohara i svih ostalih nevolja sve do narednog Đurđevdana.

Uporedo sa odabirom jošikovog, zaštitničkog drveta, ljudi ovoga dijela Republike Srpske, ali i u Sremu i Mačvi, biraju i najvitkije mladice ljeske, od koje uoči Đurđevdana prave krstove i postavljaju ih na dvorišne kapije, iznad vrata, na njive, u voćnjake, pčelinjake i torove.

Takođe, vjeruje se da ljeskovi krstovi imaju zaštitničku moć, a skoro je da nema kapije u ovom kraju koja nije ukrašena ovim simbolom. Najvažnije kod ovoga običaja jeste da ljeskovi krstovi osvanu na Đurđevdan na mjestima namjenjenih za njih. I oni se čuvaju punu godinu dana.

Uoči Đurđevdana običaj je da momci sjeku cvijeće djevojkama, uglavnom miloduh, koga je nekada i najviše bilo oko seoskih kuća. U naše vrijeme, kada skoro svako dvorište ima uređene cvijećnjake sa velikim brojem raznih sadnica, čak i raritetnih, momci uberu cvijet kako ne bi pravili štetu u perivojima.

Sječa cvijeća je svojevrsno nadmetanje momaka i rodbine njihovih djevojaka. Za mladića koji uspije, uprkos što se te noći cvijeće čuva, da isječe miloduh ili ubere cvijet, znači da će se te godine oženiti. Običaj je da momci sijeku cvijeće samo svojim izabranicama. Ako ne uspije u namjeri, onda cijelu godinu dana momak je izvrnut podsmjehu i zadirkivanju djevojke.

Isječenim miloduhom momci su ukrašavali svoje kapije, što je bio siguran znak da se te godine priprema svadba.

Đurđevdanski uranak u novije vrijeme se sve manje upražnjava u obliku u kome je nekada nastao, jer sada nema izvorišta i virova u kojima su se u đurđevdansko praskozorje tajno kupale djevojke. Doduše, i sada postoji uranak (ustajanje kada se dijele noć i dan, mnogo prije izlaska sunaca), ali se ne odlazi na ritulno kupanje.

I u ovom običaju izraženo je nadmetanje mladih. Djevojkama je cilj da se iskradu i da se nage okupaju izvorskom vodom ili u rijeci, viru ili potoku, kako bi cijele godine bile zdrave i jedre, ali i ponosno što su nadmudrile momke i neopažene od njih se okupale gole.

Momci su, pak, još iza ponoći posjećivali mjesta pogodna za đurđevdansko kupanje djevojaka, da skriveni iza mladog lišća posmatraju kupanje djevojaka, a uz to nastojali su i da im ukradu odjeću.

Posmatranje nagih djevojaka i krađa odjeće često i nije bilo bezazleno, jer se smatralo da se tim činom nasrće na ugled i čast djevojke, pa je bilo i velikih razmirica, ponegde i kavge.

U nekim selima na đurđevdansko jutro čobani su prvi put izgonili stado na pašu, a onda su na ispašištu priređivali čobanski đurđevdanski ručak, uglavnom: sir, kajmak, proju, suvo meso, kačamak...

Đurđevdanske svečanosti završavane su lomljenjem slavskog kolača u kućama koje slave svetog Georgija, a za soframa su bili svi - gosti i domaćini, jer se kaže da pola Semberije slavi Đurđevdan, a druga polovina su gosti.

Đurđevdan je veoma česta krsna slava u ovom kraju, a donijeli su je preci sadašnjih Semberaca iz starog kraja, iz Hercegovine, u kojoj je, takođe, Đurđevdan česta i porodična slava.

Kako je nekada bilo u starini, tako je i sada u novom zavičaju. Kako bilo, tako ostalo - s koljena na koljeno.