Iako pogrbljeni pod džakovima, s prašinom u očima, nosu, ustima, sa znojem koji "ujeda" oči, uveče su radosni kad otvore flašu piva ispod hladnjaka, naročito ujutro kad naplate svoju ljetinu. 

Već od 7 časova dobijaju novac za dan prije predatu pšenicu. Privatni mlinovi isplaćuju narednog dana pokupljenu ljetinu, valjda zbog odavno dogovorene maršute - kamioni do jadranske obale - pšenica u brod - on do Turske, a onda stiže lijepa uplata za sembersko plodonosno zrno od tamošnjih "pšeničara".

Ide nekako - reče mi jedan poljoprivrednik prije neki dan, nije sjajno, dobro je, neki privatni mlinovi daju 1 do 2 feninga više po kilogramu. 

Čudna je ta ravnica ovdje u Semberiji, kad je gledaš iz vazduha liči na vojvođanska prostranstva, red zelene, red bež boje, a opet dole kad hodaš njome nekako neiskorištena do kraja, kolika je i šta može dati. 

"Kad bi dali ovo Japancu on bi ovdje napravio dva nova Japana", sjetih se priče gastarbajtera koji je rano otišao sa svog imanja, iako nije bilo siromašno po broju dunuma. Kasnije sam od prijatelja, posljednjih deset godina stanovnika Tokija, saznao da u nedostaku teritorije Japanci svoje ostrvo proširuju presovanim smećem. Dokle je stigao taj svijet?! 

A mi ovdje, Božijim ili nečijim drugim davanjem dobismo zemlju, vazduh , termalnu i običnu vodu, klimu. Istina malo je poremećena češćim poplavama i drugim nebeskim havarijama, ali opet za poželjeti.

Zamislimo samo mjesec dana u sumornom Londonu?! Ej čovječe London! Da li su zbog magle i kiše Englezi imali Džeka Trbosjeka i nijednu titulu fudbalskog prvaka Evrope?!  Mi u Semberiji u vrijeme kad se skida  ljetina dobismo i prvu titulu. 

Radnik je osvojio KUP BiH, pod vođstvom Mladena Krstajića predsjednika kluba i trenera Slavka Petrovića. Hm, obojica su novce zaradili u Njemačkoj. Eh, ta Švabija, red novca, red discipline. Ova dvojica počeli su da to prenose ovdje. Krstajić je dobio potvrdu u Petroviću, a ovaj u njemu. Semberci veliku, još jednu radost u vrijeme žege. Krstajić nije smijenio Petrovića iako je bilo pritisaka od nekih ljudi u i oko kluba. Ili su oni samo "lajali na zvijezde". Petrović je sve vratio Krstajiću, a ovaj sve vratio semberskoj javnosti. Uz novac koji za sada ne vraća, još uvijek samo daje. Neki idu toliko daleko kad kažu "Ja bih njemu dao Radnik na 50 godina i sve ono okolo, svakako gledamo u njive a ne u drugu tribinu s ove izgrađene s kraja 70-tih..." A on, taj  fudbaler Šalkea i Verdera s mirnim ponašanjem van terena, a tako jak na njemu, čega se god dotakne obnovi u dobrom pravcu. Počeo je sa srpskom destilerijom u Srbiji (čovječe Srbi su imali destileriju evropski poznatu i priznatu prije II svjetskog rata), nastavio s Radnikom u Bijeljini, vidjećemo gdje su mu granice. 

Nekima su granice ovdje u Semberiji, a mnogi ih sanjaju u Beogradu, Novom Sadu, Gracu... Na stotine djece u ove dane semberske žege mješaju radost i setu kod roditelja, i kod poneke ljubavi koja će iz nekog razloga ostati ovdje. 

Odlaze djeca po diplome na respektabilne fakultete, nepisano pravilo da većina tamo i ostaje.  Veliki grad, velike mogućnosti. Šta Semberiji ostaje od djece koju je iznjedrila? Gotovo ništa. Nedavno je za direktorku JZU Apoteka Semberija postavljena najmlađa osoba u njenom višedecenijskom postojanju. Je li ona izuzetak koji potvrđuje pravilo - "nemoš bolan, kuš bo, zelen si..."     

D.G.