Bijeljina
02.11.2022.
19:12
Selim Šabanović drži jedinu užarsku radnju u Bijeljini: “Pauk iz Semberije” od sedme godine čuva očev zanat
Izvor: InfoBijeljina
4
Podijeli
FOTO: InfoBijeljina
Pratite
InfoBijeljina.com
putem
Android i
IOS
aplikacije, te društvenih mreža Facebook, Twitter,
Instagram
i
VIBER
zajednice.
Komentari ( 4 )
Davne 1964. godine, u bijeljinskoj Ulici Neznanih junaka, Šukrija Šabanović osnovao je užarsku radnju koja postoji i danas. Šukrijin sin, Selim Šabanović, zanat je naslijedio od svog oca i od svoje sedme godine, praktično, već 45 godina bavi se užarskim zanatom u radnji koju mu je otac ostavio u amanet.
“Sa šest godina, kada sam prvi put došao u očevu užarsku radnju iz škole, napravio sam ular za konja. Sjećam se da me otac izgrdio, jer je to bilo pomalo nespretno, ali nekada si morao da poštuješ roditelja i da kradeš zanat od njega. Danas je to sve malo drugačije. Kada sam završio srednju školu onda sam se mnogo više posvetio ovom poslu. Svaki zanat je teško naučiti ukoliko ga ne volite. Ono što ne volite nećete nikada ni naučiti, a ja sam ovaj zanat morao i da volim, a i da naučim”, rekao je za InfoBijeljina Selim Šabanović.
Kaže da oca pamti kao izuzetno strogog majstora, ali i kao strogog oca i čovjeka. Nije bio zaljubljen u očev posao, ali silom prilika morao je mnogo da radi, jer kako i sam kaže životni put ga je natjerao da zavoli i ono što je mrzio.
“Ovaj posao iziskuje mnogo vremena, snage i stručnosti te napornog fizičkog rada, jer se devedeset odsto posla radi ručno. Nekada je Bijeljina imala sedam užara. U Semberiji prevoz se organizovao uz pomoć konja, a dolaskom traktora posao je počeo da opada. Narod više nije imao potrebu za konjima, za ularima i za uzdama. Što više napreduje tehnologija, tako naš posao sve više opada”, kaže Selim.
Dodaje da ga zdravlje još uvijek dobro služi, tako da se maksimalno trudi da održi u životu jedinu užarsku radnju u Bijeljini i Semberiji.
“Vidite i sami da je zanata sve manje, a odlaskom ove radnje i mene možda će se zanatstvo u potpunosti ugasiti. Imam šestoro djece, čestvoricu sinova. Teško da će se neko od njih odlučiti za užarski zanat, a ja ne želim da ih tjeram. Ovaj posao iziskuje puno rada, truda i odricanja. To današnja omladina ne uvažava, već više vole da tipkaju na telefonu, da satima sjede u kafićima i da im je radno vrijeme od osam do četiri. Danas ne možete pronaći kvalitetnog majstora. Stari zanati se gase, a niko ih ne nasljeđuje. Danas se od zanata teško živi, jer nažalost samo kod nas zanati su veoma podcijenjeni, a ljudi bježe od napornog rada i od stalnog stajanja kako bi sačuvali leđa”, rekao je Selim.
Dok ispred radnje koja prkosi vremenu više od pola vijeka Selim ručno čvora mreže, znatiželjni prolaznici zastaju da se uvjere u njegove godinama brušene vještine pletenja, te su ga zato prozvali “Pauk iz Semberije”.
“Dva ipo mjeseca pleo sam mrežu od 500 metara kvadratnih. To je najveća mreža koju sam uradio i služila je kao zaštita za igralište kako lopta ne bi bila bačena u rijeku. Lijepo je imati zanat, ali nažalost država ne vodi računa o starim zanatima koji se gase. Zbog toga sam djeci rekao da uče i završe škole. Od svog napornog rada možemo živjeti prosječan život i to je za mene dovoljno. Ono što ja donesem, žena će da skuva i svi ćemo biti siti i srećni”, kaže Selim.
“Pauk iz Semberije” kaže kako neće dati zanat zaboravu i trudiće se dokle god bude zdravlja i snage, jer kako objašnjava dok bude svijeta i vijeka užad će uvijek biti potrebna.
“Jednog dana kada me više ne bude, život neće stati, ali sjećanje na bijeljinske užare Šabanoviće živjeće vječno”, zaključio je na kraju Selim.