Za osnovno tlo se smatra tlo na osnovnoj stijeni. Ono je elastično i ne dovodi do uvećanja (amplifikacije) seizmičkog intenziteta, rekla je u intervjuu za “Nezavisne” Snježana Cvijić Amulić, načelnica Odjeljenja za opservatorsku seizmologiju u Hidrometeorološkom zavodu Republike Srpske.

“Zemljotresi ne ubijaju, ubijaju seizmički neotporne građevine. Građevinski objekti koji su izgrađeni u skladu sa pravilnicima u toku zemljotresa mogu da pretrpe oštećenja, ali ne smiju da se sruše i ugroze ljudske živote”, kazala je Cvijić Amulićeva.

 

 

CVIJIĆ AMULIĆ: Na seizmološkoj karti opasnosti od zemljotresa jasno su izdvojene zone maksimalno očekivanih zemljotresa za svako područje. Kod nas su to seizmogena zona Banjaluke i Hercegovina. Jači zemljotresi koji su očekivani, a desili su se u prošlosti i u regionu Travnika i Treskavice, te se i u budućnosti mogu očekivati u tim regionima. Najjači instrumentalno zabilježen zemljotres na prostoru BiH je onaj u Banjaluci 1969. godine. Postoje i oni zemljotresi čiji epicentri nisu u granicama naše države, a ostvaruju na našoj teritoriji značajne seizmičke efekte. Ono što se prije nekoliko dana desilo u Turskoj sigurno da ima uticaja na seizmičnost kod nas, jer je kretanje tektonskih ploča globalni proces. Većina teritorije Turske se nalazi na Anadolijskom tektonskom bloku koji je dio velike Evro-azijske tektonske ploče. Sa juga na njega se naslanjaju Afrička i Arabijska ploča koje ga guraju prema sjeveru. Ta pomjeranja su oko 20-25 mm godišnje u dijelu Anadolijskog istočnog rasjeda. Anadolijski blok se dijelom rotira prema Grčkoj i Balkanskom poluostrvu. Veliki pritisci i naprezanja na granicama ploča i blokova su zaslužni za generisanje zemljotresa u Turskoj. Rasjed na kojem se desio zemljotres je takav da je došlo do horizontalnog pomjeranja rasjednih krila, dok je pomak na rasjedu bio oko 3-3,5 m, a u dubinu nekoliko desetina kilometara. Ovaj pomak je aktivirao Istočni anadolijski rasjed od 200 km. Oslobođena energija se najvećim dijelom oslobodila direktno na epicentralnu površinu, što je imalo za posljedicu efekte koje možemo da vidimo ovih dana. Dio energije je “doputovao” i do nas, naravno prilično oslabljen, ali dovoljan.

 

 

CVIJIĆ AMULIĆ: Poslije svakog jakog zemljotresa nastupa period naknadnih udara. Obično ih je najviše odmah, neposredno nakon glavnog potresa. Registrovanih bude stotine, pa i hiljade. U tom periodu ih ima najviše i najjači su. Kako vrijeme odmiče, njihov intenzitet slabi i sve su rjeđi. Nakon ovako jakih i katastrofalnih zemljotresa ovaj period može da potraje nekoliko godina, pa i desetina godina. Svakako da je povoljnija situacija kada se seizmička energija oslobađa u vidu slabijih zemljotresa, nego da to bude ponovo nekakav jak.

 

 

CVIJIĆ AMULIĆ: Jačina zemljotresa zavisi od dužine rasjeda koji je aktiviran, te količine oslobođene energije u hipocentru. Napravimo poređenje zemljotresa u Turskoj i petrinjskog zemljotresa, jer su po tipu rasjedanja imali horizontalni pomak na rasjedu. Zemljotres u Turskoj je aktivirao dužinu od 200 km na Istočnom anadolijskom rasjedu, dok je petrinjski aktivirao dužinu od 20 km. Petrinjski je imao magnitude 6,4, a Turski 7,8 jedinica Rihtera, što je otprilike 130 puta jače.

 

 

CVIJIĆ AMULIĆ: Ne, ne postoje prognoze za zemljotrese i to je čista koincidencija. Sve što se priča i navodno prognozira su čiste spekulacije. Samo postoji dugoročna prognoza, a to su karte seizmičkog hazarda (opasnosti) na kojima su jasno utvrđene zone najvišeg hazarda, tj. očekivana horizontalna ubrzanja za cijeli prostor za određeni povratni period. To znači kakvi su zemljotresi očekivani za određeni povratni period, npr. 50, 100, 200, 500, 1.000 ili 10.000 godina.

 

 

CVIJIĆ AMULIĆ: Efekti zemljotresa nisu isti na svakom tlu. Zbog toga se generišu karte seizmičke opasnosti za osnovno i lokalno tlo. Za osnovno tlo se smatra tlo na osnovnoj stijeni. Ono je elastično i ne dovodi do uvećanja (amplifikacije) seizmičkog intenziteta. Postoji tačna klasifikacija tipova tla prema Evrokodu 8 i prije svake gradnje objekata potrebno je identifikovati i ispitati lokacijske uslove tla. Npr. zemljotres iste jačine dogođen u Hercegovini i u banjalučkoj regiji neće imati iste efekte, jer lokalno tlo nije isto. U Hercegovini su građevine temeljene na osnovnoj stijeni i nema amplifikacije, dok će u banjalučkoj amplifikacija intenziteta postojati. Zemljotresi ne ubijaju, ubijaju seizmički neotporne građevine. Građevinski objekti koji su izgrađeni u skladu sa pravilnicima u toku zemljotresa mogu da pretrpe oštećenja, ali ne smiju da se sruše i ugroze ljudske živote.

 

 

CVIJIĆ AMULIĆ: Republika Srpska ima samo četiri seizmološke stanice, od kojih su tri u našem vlasništvu. Nalaze se u Banjaluci, na Mrakovici, u Han Pijesku i u Trebinju. Savremeni seizmološki monitoring podrazumijeva mrežu osnovnih širokopojasnih seizmoloških stanica raspoređenih u radijusu 50 km jedna od druge, mrežu akcelerografskih stanica koja treba da ima bar duplo više nego stanica osnovne mreže. Ova mreža ne postoji u RS niti u BiH. Pored ove dvije mreže savremeni seizmološki monitoring podrazumijeva i geodinamičku mrežu stanica. Hrvatska je poslije zemljotresa na Baniji nabavila oko 400 stanica, Srbija ima razvijenu i osnovnu i akcelerografsku mrežu, Crna Gora takođe. Seizmološka služba ne postoji da bi samo registrovala zemljotres i u javnost dala parametre istog, te je krajnje vrijeme da se krene u unapređenje i osavremenjavanje seizmološkog monitoringa.