Iako se svijet od 19. vijeka promijenio u svim svojim segmentima i danas živimo u modernom dobu okruženi tehnologijom, jedna stvar je zasigurno ostala ista. I dalje se šakom i kapom dijele savjeti novopečenim roditeljima kako da odgajaju svoju djecu.

 

I dalje se okrećemo knjigama i priručnicima u potrazi za najboljim modelom vaspitanja, a tu su i rođaci, prijatelji, pa čak i slučajni prolaznici koji su spremni da podijele svoje mišljenje i iskustvo na temu odgoja djece. Neki od savjeta o vaspitavanju djece iz 19. vijeka su zaista bizarni, ali postoje i oni koji bi mogli da se primijene i danas.

 

Autor udžbenika za higijenu Džordž Henri Rou u svom djelu iz 1890. godine navodi da se sve probavne tegobe kod djece javljaju zbog konzumiranja orašastih plodova, bombona, pita, voćnih kolača i kiselih krastavaca. Roditeljima se savjetovalo da posebno izbjegavaju voće i da svojim mališanima ne daju kajsije, breskve, šljive, grožđice i trešnje.

 

Zagovarala se "hranljiva hrana" poput kaše, hljeba i krompira, ali ta hrana nije smjela da im se poslužuje prevruća ili prehladna, već isključivo mlaka. Nisu se preporučivale ni užine, ali ukoliko je baš bilo neophodno, djetetu su mogli da daju komadić suvog hljeba.

Značajna tema među starinskim savjetima za roditelje bilo je izbjegavanje zelene hrane. Lidija Marija Čajlds u svom vodiču "Knjiga za majke" (The Mothers Book) iz 1831. godine ističe da se djeci ne smije davati ništa zeleno za grickanje u periodu dok im rastu zubi.

 

Paj Henri Čavas tvrdio je da dijete nikada ne bi smjelo da jede namirnice koje sadrže žute ili zelene pigmente ili da pije zeleni čaj. Prema njegovim riječima, zeleni čaj podstiče nervozu, a posebno mladi ne bi trebalo da znaju šta je nervoza.

 

Roditeljima su savjetovali da dobro paze i na to da im djeca u usta ne stavljaju bilo šta zelene boje, što je u to vrijeme zapravo bio dobar savjet. Naime, u 19. vijeku arsen se koristio za farbanje različitih predmeta u duboko zelenu boju, od tapeta i haljina sve do lažnih latica cvijeća.

 

Imajući u vidu da su igre i zabava za djecu u 19. vijeku bile malobrojne, vjerovatno biste se složili da je čitanje bio odličan hobi za mlade. Međutim, prema savjetima za roditelje iz tog vremena, čitanje nikako nije bila dobra zabava za djecu.

 

Mladim djevojkama i mladićima su savjetovali da budu oprezni prilikom čitanja beletristike, jer se smatralo da previše stimuliše njihov nerazvijeni mozak. Ovaj savjet je prvenstveno bio usmjeren na djevojčice jer se vjerovalo da bi romani, zabava i opera mogli prerano da ih uvedu u pubertet.

 

Britanski ljekar Edvard J. Tilt je u svom vodiču o očuvanju zdravlja žena u kritičnim životnim periodima pisao kako čitanje romantičnih izmišljotina previše stimuliše mlade djevojke i brinuo se da će zbog toga tražiti romantiku u stvarnom životu.

 

I dječacima se savjetovalo da ograniče količinu čitanja beletristike, iako je bilo prihvatljivije da oni to čitaju u odnosu na djevojčice. Čak su i učiteljima savjetovali da paze kad je beletristika u pitanju uz objašnjenje: "To je korijen slabosti ljudskog uma", navodi sajt The Vintage News.

Takođe, roditeljima se savjetovalo da djeci ne kupuju igračke, već da mališani treba sami da ih prave kako bi ispunili slobodno vrijeme. Doduše, to je savjet s kojim bi se mnogi moderni roditelji složili jer su u današnje vrijeme djeca toliko pretrpana igračkama da često ne znaju sama da se igraju.

 

Neke od starinskih ideja za igranje bili su izrada kolača od blata i pravljenje lutaka od papira.

 

Poseban sirup za smirivanje su često davali djeci kojoj su rasli zubi pa su bila nemirna. Utvrđeno je da su glavna dva sastojka umirujućeg sirupa gospođe Vinslov (Mrs. Winslow’s Soothing Syrup) bili morfijum i alkohol. Ovaj proizvod je bio na tržištu kao sredstvo za ublažavanje bola i dijareje, a 1868. godine objavljeni su podaci da se godišnje proda čak 1,5 miliona flaša.

 

Takođe, živa se u to doba često koristila kao kućni lijek. Vilijiam Horner je u svom priručniku "Kućna knjiga o zdravlju i medicini" (The Home Book of Health and Medicine) iz 1834. godine živu spominjao kao lijek za bilo koju bolest, ali je ipak savjetovao čitaoce da je koriste oprezno. Živa je tada bila čest sastojak mnogih patentnih lijekova, a najčešće se koristila u kremama protiv pjegica.

 

I opijum se nerijetko upotrebljavao kao vrsta "čudotvornog lijeka" koji je mogao izliječiti bilo koju bolest. Opijum se prodavao kao sredstvo protiv bolova, ali roditelji su ga davali i svojim bebama, kao i maloj djeci kad su željeli malo tišine ili kad su bila prehlađena.

 

U većini literature o odgajanju djece iz 19. vijeka pisalo je da roditelji treba fizički da kažnjavaju svoju neposlušnu djecu. U knjizi "Nekoliko predloga majkama o upravljanju njihovom djecom" (A Few Suggestions to Mothers on the Management of Their Children) iz 1884. godine govorilo se majkama da je dobro staromodno udaranje tankom, mekom, starom kožom ili papučom i dalje najbolji način kažnjavanja - samo pazite da ih ne udarate po ušima.

 

Međutim, ako neki roditelji nisu bili skloni fizičkom kažnjavanju tog tipa, savjetovalo im se da djecu zavežu za stolicu ako se loše ponašaju ili da ih poliju hladnom vodom.