Sa Ružičićem smo razgovarali o položaju zaposlenih u proizvodnji tekstila, kože i obuće, te problemima s kojim se oni susreću. 

Plate zaposlenih iz oblasti tekstila, kože i obuće oduvijek su među najnižim u RS. Zašto je to tako?

Sindikat tekstila, kože i obuće Republike Srpske je jedan od 15 granskih sindikata u Saveza sindikata RS i, iskreno govoreći, kada su u pitanju plate, može se slobodno reći da je sigurno u donjoj ljestvici po visini plata zaposlenih radnika, po granskim sindikatima. Iz kojeg razloga? Iz razloga što je to uvijek bila niskoakumulativna grana, a u kojoj je zaposleno puno radnika. Bukvalno rečeno, to su, dakle, radnici u današnjoj postratnoj tekstilnoj i obućarskoj industriji... U svim fabrikama je privatni kapital, nema ni jedne u kojoj ima nešto državnog kapitala. Na osnovu podataka iz Poreske uprave RS, plate su u 2018. godini u prosjeku iznosile 557 maraka, kada govorimo o sektoru tekstila, kože i obuće RS. Za 2019. godinu ćemo vidjeti koliko su one veće od te 2018. godine, tek u martu mjesecu, jer Poreska uprava RS vodi posebno plate radnika u ovoj industrijskoj grani, iz razloga što poslodavci iz oblasti tekstila, kože i obuće RS imaju određene povlastice i benefite kod plaćanja doprinosa... Oni plaćaju nešto manje doprinose nego ostali poslodavci u RS i iako je to tako subvencionisana grana, radnici imaju prosječnu platu za 2018. godinu 557 maraka. Vidjećemo kako će to biti za 2019. godinu, ali ja mislim da ona mora da je prešla 600 KM. Koliko, ne znam. Ali to je mala plata u odnosu na potrebe i troškove života u RS i na poziciju omjera cijene sindikalne potrošačke korpe. Zašto su tako male plate u tekstilnoj i obućarskoj industriji? Ključni odgovor je to što naši poslodavci u RS uglavnom rade takozvane lon poslove, gdje oni samo rade uslugu šivanja, lijepljenja i pakovanja, izrade gotove obuće ili tekstilnog ili konfekcionarskog proizvoda. Nemaju tržište, oni to ne prodaju, oni rade za poznatog kupca, za poznate brendove iz Evrope, naručene poslove, a taj naručilac posla njima daje i model i kroj i repromaterijal i tržište i tako dalje. I dakle, sve do tog momenta dok poslodavci ne počnu sami nešto da rade za tržište i da prodaju svoj brend, svoj proizvod, nema tu veće akumulacije da bi se mogla značajno povećati plata. Mada, mi u Sindikatu tekstila, kože i obuće RS mislimo da ima prostora da se nešto povećaju plate, jer kad pogledamo godišnji pregled poslovanja iz APIF-a RS, gdje svi poslodavci prijavljuju kako su poslovali za prethodnu godinu, vidimo da ima tu značajno ostvarene dobiti pojedinih poslodavaca. Ali, oni se pravdaju na taj način da to ide u razvoj, da kupuju novu tehnologiju i nove mašine. U svakom slučaju nismo zadovoljni visinom iznosa plata u tekstilnoj i kožarsko -prerađivačkoj industriji RS.

Dakle, u proteklom periodu su i u ovoj oblasti, kao i u većini ostalih, povećane plate zaposlenih?

Da, one se povećavaju iz godine u godinu. Imam taj podatak iz Poreske uprave. Ali to povećanje prosječne plate od 30, 40, 27 maraka, kako koje godine, nedovoljno je u odnosu na povećanje troškova života i to je zaista mizerno i malo povećanje plata.

Poslodavci, iz oblasti tekstila, kože i obuće, konstantno se žale da nemaju dovoljno radne snage. Da li su njihove žalbe utemeljene i šta biste targetirali kao problem?

Pa, ne bih se ja toliko složio s njima, da oni imaju veliki problem sa nedostatkom radne snage, mada je on u posljednjoj godini izražen, ali će on biti mnogo veći, ja mislim, od marta mjeseca ove godine, kada će moći slobodno radnici da odu u Njemačku i sami sebi traže posao bez prethodno obezbijeđenog ugovora o radu, radne dozvole, vize i tako dalje. Zašto imaju problem sa radnicima? Jednim dijelom, dakle, što ljudi odlaze, traže sebi bolje poslove, a drugim dijelom što su male plate u toj industriji i radnici gledaju gdje bi mogli i ovdje raditi, a da ne rade u tom sektoru zbog visine plata. Mada se mora imati u vidu da je dobar dio radnika u našoj branši niske kvalifikacione strukture. Odavno su ugašene škole koje obrazuju kadrove za obućara, konfekcionara, tekstilnog radnika, tekstilnog tehničara, kožarskog tehničara i tako dalje. I zato se poslodavci susreću sa nedostatkom kvalifikovane snage, a i kad je dobiju, oni moraju da je obučavaju kako bi je osposobili da zna da radi taj posao.

Koliko radnika je, po procjenama, zaposleno u industriji tekstila, kože i obuće i u kojim gradovima RS je proizvodnja najintenzivnija?

Može se govoriti da se radi o privatnim poslodavcima i da tu ima poslodavaca i sa Zapada, Italije, Slovenije, pa možda poneki iz Austrije, da su otvorili svoje pogone ovdje, da li u saradnji sa domaćim poslodavcima, da li samostalno. U svakom slučaju može se reći da u ovom momentu u tekstilnoj i kožarsko-prerađivačkoj industriji radi oko 12.500 radnika u RS, ali sa izraženim podatkom da je to sigurno bar 80 posto radnika koji rade u obućarskoj industriji, a manje u tekstilnoj industriji Republike Srpske. A koji su najveći centri u kojima je skoncentrisana ova industrijska grana? Može se slobodno reći da su to Kotor Varoš, Banjaluka, Teslić, Derventa, Prnjavor, pa onda može se tu govoriti možda donekle i o Zvorniku, Kozarskoj Dubici, Prijedoru… Evo, sad vidim da i u Gradišci dolazi jedan strani invetitor iz Italije, gdje će biti značajan broj zaposlenih radnika. Ali je zaista to opet sve mnogo manji broj radnika nego što je bilo prije rata, ako se izuzme broj zaposlenih u ovoj branši u Kotor Varošu i Derventi.

Koliko ih je radilo prije rata?

Prije rata je bilo 30.000 zaposlenih radnika, sigurno, u tekstilnoj i obućarskoj industriji Republike Srpske i ta državna privreda je propala, sva otišla u stečaj.

Na koje načine je još, uz povećanje plata, moguće poboljšati položaj radnika u oblasti koju Vi zastupate?

Uz povećanje plata, kao prvi, prioritetni, cilj je potpisivanje granskog kolektivnog ugovora za oblast tekstila, kože i obuće Republike Srpske i na taj način omogućiti radnicima da koriste i ostala prava iz Zakona o radu, koja su sada, ja bih rekao, uzurpirana u pojedinim svojim segmetnima i kod pojedinih poslodavaca. Dakle, Vi znate da u Republici Srpskoj, u skladu sa Zakonom o radu koji je stupio na snagu u januaru 2016. još nijedan granski sindikat, koji okuplja radnike iz privatnog sektora, nema potpisan granski kolektivni ugovor. Granske odnosno posebne kolektivne ugovore imaju zaposleni kod države i na budžetu, i radnici koji rade u privredi, ali koja je u javnom vlasništvu - Elektroprivreda, Šume, Pošte, Željeznice… Istovremeno, svi ostali granski sindikati, koji okupljaju radnike, a da su njihovi poslodavci iz privatnog sektora, nisu potpisali granski kolektivini ugovor i to je jedan od ključnih razloga zašto se ne mogu konzumirati sva prava iz Zakona o radu. Bez kolektivnog ugovora nema tih prava. Ako Vas interesuje koja su to prava ugrožena, ja bih pod broj jedan rekao, dakle, dužina trajanja radnog vremena, dužina i vrijeme korištenja godišnjeg odmora, plaćanje prekovremenog rada, plate, ostali benefiti u smislu minulog rada, regresa - bolje rečeno, vođenje socijalnog dijaloga u fabrici između vlasnika i sindikata, jer ako toga nema, onda nema ni prava radnika, nema ni povećane produktivnosti među zaposlenima kod tog poslodavca. Ja mislim da se ubuduće mora pokušati razgovarati sa poslodavcima da im se da do znanja da vođenjem socijalnog dijaloga dolazi i do povećanja produktivnosti, a na taj način sigurno da se mora desiti i povećanje plata u ovom sektoru.

Šta će biti prioritet Vašeg rada, kao predsjednika granskog sindikata, u 2020. godini?

U svakom slučaju, jedan od prioriteta u ovom granskom sindikatu, koji vodi Savez sindikata RS, jeste izmjena i dopuna Zakona o radu, koji u nekim dijelovima nije jasan, a u drugim dijelovima ne omogućava primjenu nekih prava koja su i propisana tim zakonom. To je dakle zajednička borba odnosno akcija svih radnika u RS kroz Savez sindikata RS čija smo mi članica. A što se tiče granskog sindikata, pod broj jedan to je insistiranje na potpisivanju posebnog odnosno granskog kolektivnog ugovora za oblast tekstila, kože i obuće RS i, zajedno sa Evropskim sindikatom industrijskih radnika, sa sjedištem u Briselu, a čija smo mi ravnopravna članica, imamo aktivnost u ovom dijelu Evrope, odnosno Balkana, na povećanju broja članstva i učlanjenju radnika u sindikat.