Agencija za borbu protiv korupcije BiH objelodanila je analizu u kojoj su pobrojani nedostaci u domaćim zakonima koji se tiču zaštite osoba koje prijavljuju korupciju. Riječ je o odlomku iz šire publikacije o stanju na zapadnom Balkanu i u Moldaviji, a publikaciju je izdala Regionalna antikorupcijska inicijativa, uz pomoć EU, s ciljem unapređenja politika i kulture prijavljivanja korupcije od strane zviždača na tim područjima.

 

Cilj analize je, kako je navedeno, pomoć nadležnima koji žele da poprave zakonske okvire i usklade ih sa direktivama EU. Pod lupom su se našla tri zakona o zaštiti zviždača - onaj koji se odnosi na lica koja prijavljuju korupciju u institucijama BiH, u Republici Srpskoj i Brčko distriktu, a u FBiH takvog zakonskog rješenja još nema.

 

Opšti stav je da postojeći zakoni, u nekoliko segmenata, nisu usklađeni sa evropskim direktivama te da su i nedorečeni u pojedinim odredbama.

 

- Čak i kada su u pitanju osobe na koje se odnosi, a koje rade na nivou BiH, postoje značajne rupe u zakonu. Zakon ne štiti eksplicitno one koji pomognu prijavitelju da podnese prijavu, niti one koji su s njim povezani, a često je potreban timski napor za odgovorno prijavljivanje korupcije, uz vjerodostojne dokaze. Ako se zaštita pruža samo osobi koja na kraju podnese prijavu, ključni izvori podrške će presušiti. Nadalje, svi za koje se sumnja da su prijavitelji korupcije biće izolirani na svom radnom mjestu. Ako se zaštita ne obezbijedi za cijeli tim, doći će do ozbiljnog efekta obeshrabrivanja, pada kvaliteta prijava i dodatne odmazde - piše u analizi.

 

Stav je i da zakon ne štiti uvjerljivo ni prijavljivanja koja nisu povezana sa korupcijom nego sa rasipanjem, zloupotrebom ovlašćenja, kao i lošim upravljanjem, a trebalo bi i definisati da osoba koja prijavljuje korupciju uživa zaštitu i u slučaju pogrešne prijave koja je, navode, bila zasnovana na opravdanom razlogu za vjerovanje da je prijava istinita.

 

- Agencija za borbu protiv korupcije 30 dana treba da odluči o dodjeli statusa osobe koja prijavljuje korupciju. Nažalost, smjernice tu završavaju. Zakon ne objašnjava proces, procedure, pravila za istraživanje prijave navodne povrede. Ne postoje uspostavljeni eksterni kanali za podnošenje prijave. Niti postoji jedna opšta agencija koja je ovlašćena da prima i istražuje prijave - istaknuto je u dokumentu, uz naglasak da ne postoji ni obaveza da se istraga okonča u roku od tri do šest mjeseci, kako zahtijeva Direktiva EU.

 

Zamjerki ima i na republički Zakon koji datira iz 2017. Ocijenjeno je da je djelomično usklađen sa standardima, ali ima i mana. Jedna ispravka bi, prema ocijeni istraživača, trebalo da ide u pravcu zaštite osoba koje su izložene odmazdi zbog percepcije da se spremaju da prijave korupciju, prijavitelj bi trebalo da ima pravo da učestvuje u istrazi, a rezultati bi trebalo da budu dio službenog zapisnika. Problema ima i u propisima u distriktu jer, između ostalog, zakon poziva na transparentnost rezultata, ali ne sadrži pojedinosti o kojim podacima bi se trebalo izvještavati.

 

Predsjednica Udruženja “Međunarodni centar za promociju ljudskih prava” Aleksandra Vuković za “Glas” kaže da ima i prostora i potrebe za analiziranje postojećih propisa, jer se pokazalo na primjerima da u nekim slučajevima ono što je napisano samo postoji kao formalnost na papiru, a praksa je sasvim drugačija.

 

 

BiH, kako je potvrđeno “Glasu Srpske”, ima i drugih problema koje duže već blokiraju napredak. Osim standardnog nedostatka volje na svim stranama, na šta mnogi upozoravaju, još nema ni novih strateških smjernica koje su potrebne za efikasniju borbu protiv korupcije, a dosadašnjima je istekao rok trajanja. Strategije i prateći akcioni planovi su istekli na gotovo svim nivoima vlasti, osim u Srpskoj, u kojoj dokumenti važe do 2022.