Standardno, pozovem Gradsku upravu i zatražim zaposlenog koji se bavi ovim poslovima, da bih na kraju bio spojen sa službenicom, kojoj kažem zbog čega ih zovem.

Od nje tada dobijam "pojašnjenje" da je njen kolega koji je zadužen za ovu problematiku na terenu te da pokušam kasnije. Dakle, naoružati se strpljenjem pa za koji sat ponovo nazvati centralu pa čekati da me prespoje… Ne, nije mi to prihvatljivo "rješenje".

"Dajte, molim Vas, da se uozbiljimo! Imate li Vi tu, slučajno, olovku i papir pa da zapišete o kojem je semaforu riječ i to prenesete kolegi kada se vrati", upitah.

Shvativši da nisam neko koga će tek tako nagovoriti da sebi otežam, a njoj olakšam, posustala je i na kraju zapisala o kojoj se raskrsnici radi.

Kao novinar, nailazio sam na stotine ovakvih primjera, gdje sa druge strane telefona ne žele da vam izađu u susret, već vruć krompir prebacuju jedni drugima. Građanima je, uvjeren sam, višestruko teže.

Zbog toga je izuzetno važno to što su rukovodioci nekoliko lokalnih zajednica u BiH odlučili da olakšaju komunikaciju sa onima koji su ih izabrali, a što, između ostalog, podrazumijeva otvaranje kancelarija za građane, komuniciranje putem društvenih mreža i slično.

Mi u BiH ni na jednom nivou vlasti nemamo, ili imamo jako malo, zvaničnika koji, poput novoizabranog predsjednika Austrije, jedne od najuređenijih zemalja na svijetu, na posao ide pješke.

On može da primijeti, primjera radi, koji je trotoar oštećen i da preduzme mjere da se problem riješi. Nama ne preostaje ništa drugo nego da se sami žalimo na ono što nas tišti. Zbog toga je za pohvalu odluka svake lokalne vlasti da širom otvori vrata za građane i njihove zahtjeve.