U maloj sali Državnog muzeja likovnih umjetnosti „A. S. Puškin“ stoje vitrine sa zlatnim ženskim ukrasima, sjekirama od kamena i peharima.

Ovdje je za posjetioce izloženo blago Troje koje je njemački preduzimač Hajnrih Šliman prilikom arheoloških iskopavanja pronašao na teritoriji savremene Turske i predao Berlinskom muzeju, piše portal "Russia Beyond".

Amater srećne ruke

Hajnrih Šliman je počeo kao običan radnik u jednoj holandskoj firmi, ali je zahvaljujući izuzetnom talentu za strane jezike brzo postao njen predstavnik u Sankt Peterburgu, a zatim i u Moskvi.

On je 1846. godine dobio državljanstvo Ruske imperije, a 1852. se oženio Jekaterinom Ližinom, ćerkom uspješnog ruskog trgovca.

Međutim, Šlimanu nije bilo suđeno da ostane u Rusiji. Proputovavši cio svijet on se dao u potragu za izgubljenom Trojom, i 1873. godine je prilikom arheloških iskopavanja na brdu Hisarlik pronašao prvu riznicu.

- Pronalazak Prijamove riznice je u svijetu odjeknuo kao eksplozija - komentariše ovaj događaj Vladimir Tolstikov, čuvar ove kolekcije, kandidat istorijskih nauka i šef Odeljenja za umjetnost i arheologiju antičkog svijeta Puškinovog muzeja likovnih umjetnosti.

Šliman je nastavio sa iskopavanjima sve do smrti 1890. godine i pronašao još dvadesetak riznica. Poklonio ih je gradu Berlinu, gdje su se čuvale u Muzeju najstarije i rane istorije sve do 1941. godine.

Ratni trofeji

Od 1941. godine kolekcija se nalazila u podrumu banke u Berlinu. Kada je počelo bombardovanje grada premještena je u jedan antiraketni bunker. U aprilu 1945. godine, za vrijeme juriša sovjetske armije na prestonicu Trećeg rajha, kolekciju je sve vrijeme čuvao direktor Muzeja najstarije i rane istorije, profesor Vilhelm Unfercag.

Prema riječima Vladimira Tolstikova, Unfercag je strahovao za ove dragocenosti i zato je izašao pred sovjetske vojnike i dobrovoljno predao sovjetskoj komandi kutije sa eksponatima. One su u julu 1945. godine avionom dostavljene u Moskvu. Bile su potpuno očuvane.

Pretenzije

Kada su posle rata Njemci otkrili da je kolekcija nestala, počeli su da je traže po cijelom svijetu. Međutim, sve do 1994. godine nije se znalo gdje se ona nalazi.

- Za to su znala samo dva čovjeka na svijetu – direktor Puškinovog muzeja i čuvar kolekcije - priča Vladimir Tolstikov.

Mjesto na kome se nalaze Trojanske riznice bi još dugo bilo strogo čuvana tajna da tokom 1990-ih službenik ministarstva kulture Rusije Grigorij Kozlov, koji je imao pristup arhivama i službenoj prepisci, nije objavio svjedočanstva o ovim dragocjenostima u američkoj štampi.

Posle toga ministru kulture Jevgeniju Sidorovu nije preostalo ništa drugo nego da naloži da se pripremi izložba.

U tu svrhu su 1995. godine pozvani njemački stručnjaci i eksperti iz drugih zemalja da pogledaju kolekciju i potpišu dokumente o njenoj autentičnosti. Izložba je uspješno održana 1996. godine. Iste godine je Njemačka zvanično protestovala i zatražila da se eksponati vrate.

Državna duma je 1998. godine odgovorila usvajanjem zakona „O kulturnim vrijednostima prevezenim u Sovjetski Savez tokom Drugog svjetskog rata koji se nalaze na teritoriji Ruske Federacije“. Prema tom zakonu, svi objekti „su rusko naslijeđe i u federalnom su vlasništvu“.

- Zakon je stupio na snagu, i niko ne namjerava da ga krši. Njemačke kolege su shvatile da nije moguće nama diktirati uslove i zato sada uspješno sarađujemo i pravimo zajedničke izložbe - objašnjava Vladimir Tolstikov.

Kompenzacija za rušenje

Rezultat Drugog svjetskog rata je poznat. To je bespogovorna kapitulacija Njemačke. „Pravno gledano, to je rezultat koji povlači i pravne posledice“, podsjeća Aleksandra Skuratova, kandidat pravnih nauka, docent katedre za međunarodno pravo Moskovskog državnog univerziteta međunarodnih odnosa (MGIMO).

Riznice Troje mogu se tretirati kao moguća kompenzacija za rušenje kulturnih vrijednosti na sovjetskom prostoru, gdje je prema zvaničnoj statistici stradalo preko 160 muzeja i 4.000 bibilioteka, i uništeno 115 miliona primjeraka raznih izdanja.

Pored toga, Aleksandra Skuratova ističe da je Konvencija o zaštiti kulturnih vrijednosti u slučaju oružanog konflikta 1954. godine usvojena i stupila na snagu kada je Drugi svjetski rat već bio završen.

Prema Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. godine, oni ne važe retroaktivno i ne odnose se na događaje prije datuma stupanja sporazuma na snagu, ukoliko „drugčija namjera ne proizilazi iz ugovora“.

Kao što je poznato, države učesnice sporazuma nisu imale namjeru da dodijele Konvenciji retroaktivno dejstvo, tako da ona samim tim ne može biti primjenjena na riznice Troje.

Treba istaći i činjenicu da je SSSR dobrovoljno vratio Njemačkoj značajnu količinu prevezenih kulturnih vrijednosti – oko 1.700.000 eksponata, a među njima i cijelu neprocjenjivu kolekciju Galerije starih majstora u Drezdenu i reljefe Pergamskog oltara, mada se SSSR nikada nije zvanično obavezao da će to učiniti.