- Kada sam nakon više od dvadeset godina sa novoosnovanim Gradskim pozorištem Semberija režirao predstavu „Komedija ometena u razvoju“, kada smo vidjeli koliko je ljudi sa ushićenjem došlo na premijeru, koliko njih je pitalo kada ćemo spremati naredni komad, shvatio sam da sam zapravo imao hiljade sagovornika u ovom gradu, ali da su to tihi i fini ljudi koji se, nažalost, ništa ne pitaju - priča reditelj Dušan Tuzlančić, Bijeljinac koji kaže da je pozorište jedini medij u kojem zna da se izražava.

Godine 1988. Tuzlančić se kao mlad reditelj predstavlja domaćoj publici predstavom „Heroji bijede“, a ovo djelo primljeno je kao potpuno osvježenje na pozorišnim daskama. Naredne godine potpisuje režiju za „Crnu rupu“ Gorana Stefanovskog, koja bijeljinskom pozorištu donosi pet nagrada na republičkom takmičenju. Tuzlančić je nastavio da režira predstave, ostvaruje saradnje, niže nagrade, a za čitaoce portala InfoBijeljina prisjeća se da su „Heroji bijede“ bili i zabranjeni.

 

- Predstava je bila zabranjena, ali na smiješan način. Naime, saznao sam da dva profesionalna glumca iz Sombora služe vojsku u Bijeljini i ponudio im saradnju na predstavi. Međutim, kasnije je pomoćnik za moral u kasarni saznao da se predstava zove „Heroji bijede“, pa je pitao „Kakva crna bijeda?! Zar smo mi bijeda? S druge strane, teatarska grupa se zvala „Neopredijeljeni“, pa je i to izazvalo kontroverze. Da bude još gore, na plakatu sam imao sliku Ljube Popovića, nekakav ljudski torzo zakucan na krst, pa me je pokojni Miro Albanija, koji je izrađivao plakate, molio da sklonimo horizontalnu letvu, da izgleda kao da je prikucan na drvo. Ma, tu se radilo o dječijem egzibicionizmu, nepromišljenosti, a s druge strane, predstava je govorila o najobičnijim ljudima sa margine, koji zapravo jesu heroji bijede - navodi Tuzlančić za portal InfoBijeljina.

 

Iako ne voli pojam angažovanosti u umjetničkom radu, kaže da se od njega ne može pobjeći, što je pokazala i posljednja predstava čiju režiju potpisuje - „Komedija ometena u razvoju“.

 

- I u ovoj posljednjoj predstavi u stvari je riječ o mukama ljudi koji se bave umjetnošću da bi prevazišli sve ono čime ih nesvjesno mediokritetsko okruženje sputava. Međutim, kada pominjemo „Komediju ometenu u razvoju“ i taj civilizacijski poduhvat od prije godinu i po dana, kada je osnovano Gradsko pozorište Semberija, mogu slobodno reći da je to tačka koja mi je zaista promijenila život. Stasali su neki mladi glumci i konačno imam ljude sa kojima mogu da pričam na maternjem jeziku. Zapravo, ja volim da stvaram predstave, ali ne i da ih gledam. Ali zato sam tu negdje u pozadini, posmatram publiku, i to mi puni baterije. A kada sam vidio koliko ljudi je došlo na premijeru, da većinu njih ne poznajem, da je tu ogroman broj mladih, prvi put sam osjetio optimizam - ističe Tuzlančić. 

 

Godine 1990. Tuzlančić režira još jedan komad Gorana Stefanovskog pod nazivom „Duplo dno“, a predstava je dobila priznanja na Festivalu Međurepubličke zajednice kulture „Sava“ i bila jedina bijeljinska predstava koja je dospjela na BRAMS - Beogradsku reviju amaterskih malih scena. Predstava „Zločin na kozjem ostrvu“ Uga Betija, u režiji Dušana Tuzlančića, odigrana je ambijentalno 1991, a ubrzo dolaze ratne godine u kojima je malo ko razmišljao o pozorištu. Ipak, Tuzlančić je i u takvim vremenima znao da nas iznenadi.

 

- Radio sam na Televiziji Beograd i tu jesen prije početka rata vratio sam se u Bijeljinu. Postojala je ideja da dio posla obavljam na radiju, dio u pozorištu, koje je tada imalo čak dva stana i svoj objekat u Ulici Patrijarha Pavla, ali sve je to 90-ih godina nestalo bez traga. Kao i većina ljudi, otišao sam u rat, i pričajući sa jednim uticajnim drugarom, sada pokojnim, rekao sam mu da bih napravio predstavu. Očekivao sam da će mi reći - Mani se budalaština, ljudi nemaju hljeba da jedu... A on mi je rekao - Super, režiraj. Tako je 1993. nastala „Saga o UNPROFOR-u“ prema tekstu Isidore Bjelice i bila je to prva pozorišna predstava u istoriji Republike Srpske - naglašava Tuzlančić. 

 

Za njega, pozorište je i u miru, i ratu, bilo pozitivni geto, mjesto za jednu vrstu bijega od stvarnosti.

 

- U pozorištu se ništa nije promijenilo. U ratu smo se, praveći predstavu, ponašali kao da oko nas nema smrti, gladi i ludila, a danas, kada se zavučemo u pozorište, takođe pokušavamo da odbacimo iz misli da napolju vladaju i glad, i ludilo, i rat. Samo što se to sada naziva malo biranijim riječima. Ali ako pogledate centralne informativne emisije, shvatite da rat između različitih ideologija i nacija nije prestao. Ne daj Bože da neko političkim neistomišljenicima slučajno otključa vojne magacine - kaže Tuzlančić.

 

Upoređujući Bijeljinu svog djetinjstva i tinejdžerskih dana, sa današnjom Bijeljinom, dodaje da je 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka postojala jedna gotovo nesputana sloboda, uz visoke umjetničke kriterijume.

 

- Nije se sve tako lako moglo nazvati umjetnošću. S druge strane, nije postojala ni hiperprodukcija medija kao danas, kada hiljade medija dnevno mora da pronađe hiljade sagovornika, i onda svaka budala ima mišljenje o svemu! Ranije ste se morali boriti i zaslužiti pravo na javnu riječ, a kamoli da vaše umjetničko djelo bude predmet javne pažnje. A ako pričamo o Bijeljini kao gradu, Bijeljina mi nije bila lijepa ni tada, a ni sada. Međutim, vi imate grad koji vas je rodio i prema njemu morate da imate odnos kao prema majci. Bijeljina je iz jedne kasabe, prešla u model „kako seljak zamišlja grad“. Ovdje samo prošetajte i vidjećete strašne bisere arhitekture, kojih, daj Bože da se ljudi za 50 godina ne stide. Veoma malo je gradskog, ali ja drugog grada nemam. Kada je u njemu nešto ružno, kriv sam kao i svi ostali. Znači, da svi promijenimo po djelić stvarnosti, jednog jutra će se stvarno nešto promijeniti - smatra bijeljinski reditelj.

 

Govoreći o novim premijerama, Tuzlančić za „InfoBijeljinu“ otkriva da će njegov naredni projekat biti Hasanaginica Ljubomira Simovića, oko koje će pokušati da okupi ozbiljne produkcije sa prostora bivše Jugoslavije.

 

- To je jedna mediteranska balada, kojoj sigurno nije ni ishodište, ni polazište u islamu, jer da jeste, zašto bi je tako veliki ljudi kao što su Bajron, Puškin, Gete, prevodili na svoje jezike? Zanimalo me je zašto je prevedena na četrdesetak jezika, zašto su se najveći pjesnici oduševljavali njom, te mogu li i neki klasični komadi i klasične teme da privuku pažnju sadašnje javnosti. Bilo bi mi drago da bijeljinsko pozorište učestvuje u tom projektu, a sklapanje interesantnog tima je već počelo - kaže Dušan Tuzlančić.

 

Za kraj razgovora, pitamo ga šta je za njega umjetnost i kako bi je definisao?

 

- Umjetnost je istina. Ona je „siguran ćošak“ u kojem možemo da budemo ono što nismo u stvarnom životu. Ljudi privatno užasno rijetko pričaju istinu. Neka naučna istraživanja kažu da prosječan čovjek dnevno izgovori svjesnih i nesvjesnih stotinu i pedeset laži. Život je kompromis. Iz kompromisa se rađaju laži. Vi ne govorite ono što mislite. Vrhunski život je gomila kompromisa i svaki čovjek napravi danas hiljadu kompromisa. Umjetnost je obrnut proces! Što manje kompromisa, to je umjetnost viša. I zato je bavljenje umjetnošću Božiji dar i blago onome ko može umjetnički da se izrazi jer ne mora da laže i ne mora da pravi kompromise - zaključuje Tuzlančić.

 

A.Lj.

Tagovi

Vaš komentar

Komentari ( 1 )

---