Naravno da ovdje nije sjajno, mnogo problema muči naše ljude, ali po svoj prilici niti manje niti više nego stanovnike okolnih zemalja. Ne treba to da bude utjeha, ali treba nekada biti i objektivan pa reći da postoje stvari koje su pozitivne u našem društvu. Iako važi teza da smo strašno razjedinjeni, činjenica je da će ovdje komšija priskočiti u pomoć šta god da zatreba, prije nego bilo gdje drugo. Gdje još na kugli zemaljskoj ljudi ostavljaju ključ od svoje kuće komšiji, da je obilazi i pričuva dok je su oni na odmoru? To valjda govori o časti i poštenju našeg naroda. 

Poplave koje su nažalost pogodile naše krajeve, kako 2010. tako i 2014. godine, donijele su pored tuge i bola, i visok stepen solidarnosti i zajedništva. Obuli su tada gumene čizme i kabanice stari i mladi, obrazovani i neobrazovani, bogati i siromašni, te udarnički gradili bedem od vreća punjenih pijeskom. Mnogi su izvlačili iz sebe zadnji atom snage, i na čamcima u mrklom mraku dijelili pomoć za ugrožene sugrađane. Oni sa kojima smo bili “zdravo za zdravo” prvi su nam priskočili u pomoć, a isto tako i mi njima. Mnogi kažu da su u tim danima osjećali veliku tugu i strah, ali u isto vrijeme i istinski ponos. Ponos, upravo zbog tog zajedništva za koje često tvrdimo da ga nema.  

Treba biti iskren pa reći da mnoge stvari mogu bolje, da je pred nama kao društvom mnogo izazova i zadataka koje treba ispuniti kako bi dostigli nivo razvoja uspješnijih evropskih država. Ipak treba biti i pošten, pa istaći stvari koje kod nas dobro funkcionišu. Kao rijetko gdje u svijetu uređena je oblast zdravene zaštite za nezaposlene. Poznavaoci prilika znaju da je to u većini država lošije nego kod nas. Takođe, sa mnoštvom stranih zemalja potpisani su sporazumi o refundaciji troškova liječenja naših državljana u inostranstvu. To rijetko ko zna, još rjeđe pominje, a definitivno je za pominjanje i pohvalu. 

Porodiljsko odsustvo traje godinu dana od porođaja, a npr. u fenomenalno uređenoj državi kakva je Švajcarska samo tri mjeseca. U SAD vađenje zuba, za lica koja su potpuno zdravstveno osigurana košta oko hiljadu i po američkih dolara, a kod nas se plaća participacija od par konvertibilnih maraka. Naravno da se ovdje mnogo manje zarađuje, i da je mnogo ljudi nezaposleno, ali ne trebamo biti nepošteni pa ne primijetiti da su cijene liječenja zaista usklađene sa standardom.

Ko može prigovoriti ( a da nije zlonamjeran ) na izgrađenu izuzetno reprezentativnu bolnicu “Sveti Vračevi” u Bijeljini. To zdanje prosto kao da je teleportovano iz npr. NJemačke u sembersku ravnicu. Takođe, Dom zdravlja u Bijeljini izgleda svjetski, kako estetski tako i po načinu organizacije i usluzi koju građani dobijaju. Dalje, svi koji su putovali u Hercegovinu, ili na more preko Čemerna, nisu mogli a da ne primijete vijadukt, i može se slobodno reći grandiozan tunel, sa svom potrebnom ventilacijom i signalizacijom. Ništa bolje to ne izgleda u Italiji, Francuskoj ili bilo gdje drugo. Razlika je u tome što se u svim tim zemljama prolazak kroz takve tunele ili nove dionice puta papreno naplaćuje, što kod nas nije slučaj. Pa zar to nije pozitivno, i za pominjanje?

Sa ciljem da ovaj tekst ne bude previše opširan i naporan za čitanje, izbjeći ću navođenje još mnogih primjera koji govore da nije kod nas baš sve loše, iako se naravno mnoge stvari mogu ispraviti. Da li bi naši sunarodnici sa početka ovog teksta toliko patili i žudjeli za ovim krajevima da je ovdje sve “crno”? Da li bi ovdje kupovali i gradili kuće i stanove da nemaju želju jednoga dana da se vrate? Da li bi se bilo ko vratio tamo gdje ništa ne valja, i ne funkcioniše? Da li bi strane firme, banke, i trgovački lanci, dolazili kod nas da posluju ako je to tako. Optimizam je vještina, a psihologija nas uči da negativno razmišljanje priziva nevolju. Nije u našoj zemlji tako loše, a ako Bog da, i svi se potrudimo, biće i bolje. 

Piše: Stojan Krunić