Iz tog vremena pamtimo sjajnu hrvatsku igračicu Daniru Nakić, naravno Anđeliju Arbutinu ali zbog visine i ne samo zbog visine možda je i najveći simbol košarke u tom periodu bila Razija Mujanović. O putu od rodnih Ratkovića na Majevici do evropske Kuće slavnih Fiba, u koju je nedavno primljena zajedno sa Dudom Ivkovićem i Tonijem Kukočem pričala je za Oko magazin.

Na preporuku jednog novinara, poznati košarkaški stručnjak Miki Vuković početkom osamdesetih godina prošlog vijeka odlazi u selo Ratkovići nadomak Čelića u Bosni, kako bi upoznao tinejdžerku Razu, koja je sa 14 godina već bila visoka 187 centimetara. Zatekao je stidljivu gorostasnu djevojku koja o košarci nije znala ništa. Ali, to ga nije obeshrabrilo, već ju je 82 doveo u Tuzlu, u ekipu Jedinstva, koja će svega sedam godina kasnije osvojiti titulu šampiona Evrope.

"Sa nekih 13.5 godina već sam imala visinu od 187cm, i na moju sreću novinar iz mog rodnog mjesta (Ratkovići, Brčko) koji je živio i radio u Tuzli. On je primjetio jednu visoku djevojčicu i u kontaktu sa Mikijem Vukovićem, rekao ‘Pazi Miki, postoji jedna djevojčica u tom selu koja je jako visoka. U to vrijeme Jedinstvo je bio drugoligaški tim i njihov najvisočiji igrač je bio 187. On mu je rekao da bi možda trebao pogledati, da razgovora sa mojim roditeljima, da li bi me pustili da idem u Tuzlu. Ali, ipak je trener razmislio i zaključio da je prerano da se odvajam od porodice, tako da smo se dogovorili da sačekamo još godinu dana i da sa 14.5 godina, u osmom razredu na polugodištu dođem u Tuzlu i počnem da treniram sa ekipom. Naravno, ja kada sam došla, počela sam odmah sa prvim timom, a uvijek je bio pomoćni trener sa strane koji je radio sa mnom na tim elementarnim stvarima. Tako je krenula neka moja karijera, ali ali sigurno je da sam trebala tada prvo neke osnovne elemente košarke da naučim", kaže Razija Mujanović, velika zvezda jugoslovenske, evropske i svjetske košarke.

"Ona je imala prvi problem, živjela je u jednom hotelu tamo njihovom za samce, ali se sprijateljila odmah sa kuvarima i počela je da se goji, onako ogromna i puno jaka. Pa problemi sa kolenima i onda su je kontrolisali i tako dalje. Međutim, ona je bila radna, napravila je jednu fantastičnu karijeru, ona je sa Tuzlom bila prvak Evrope što je u to vrijeme fantastičan uspjeh bio", kaže proslavljeni košarkaški stručnjak Vladislav Lale Lučić.

"Ja kada sam došla u klub ‘82, u januaru se prikljulila ekipi koja je ulazila u Prvu ligu. Već sledeće godine obezbjedili smo opstanak u ligi, i sve je išlo nekako stepenica po stepenica. Gradili smo tim, trener Miki Vuković je bio mlad trener, tako da smo mi uzajamnom saradnjom i dobrim radom prvo postale prvakinje Jugoslavije, pa smo počeli da igramo ove (evropske) kupove, i naravno, kruna svega toga je bila 1989. i titula prvakinja Evrope. Tog momenta nisam ni bila svjesna važnosti te titule, jer bila sam jako mlada, a 22 godine već sam bila prvak Evrope i bila ključni igrač u ekipi i svi su me ti rezultati nosili", dodaje popularna Raza.

"Ja sam Razu imao i kao igračicu, na treningu, u vrijeme možda i najvećih rezultata naše ženske reprezentacije, izuzimajući ovo što je Marina uradila što je ja mislim neponovljivo. To je bilo onih godina 88, 87. OI drugo mjesto, SP drugo mjesto, EP drugo mjesto, Univerzijada prvo mjesto i to dobiti Ruskinje kompletne u Zagrebu to je bilo strašno. I ja sam bio član, sem olimpijade, na svim tim takmičenjima", prisjeća se Lučić.

Na svim tim takmičenjima Razija Mujanović bila je među najboljim igračicama. Iz godine u godinu je napredovala, postajala sve dominantnija i osvajala trofeje gdje god da je igrala.

"Stvarna neka razlika između ostalih ekipa bila je Raza. Bila je Raza sa svojom visinom, sa svojom jako dobrom rukom. Ali Raza je bila i jedan jako dobar radnik. Raza uopšte nije zaostajala za malim igračicama, iako je njoj bilo teško i sve to. Dobro je vaspitana u klubu, Miki Vuković koji je bio trener i koji je u njoj usadio te radne navike", smatra trener koji je sa velikim uspjehom radio i u muškoj i u ženskoj košarci.

U klupskoj košarci Razija je osvojila sve. Četiri titule Evrolige sa tri različita kluba. U reprezentaciji je vrhunac trebalo da bude Olimpijada u Barseloni 1992. godine...

"Uvijek mi je bila želja da sa reprezentacijom Jugoslavije uzmemo zlato. Međutim, nažalost, došlo je do raspada naše zemlje i to se nije uspjelo. Mada ja mislim, da je ostala Jugoslavija kao što je bila, 1992. da smo se pojavle na Olimpijskim igrama, bile smo već sazrele igrački".

Koliko je dominirala evropskim terenima pokazuje i to što je tri puta birana za najbolju igračicu na kontinentu.

"Generalno, ja mislim da je Razija bila ona vrsta igrača, ja sam imao taj osjećaj a to stvarno mislim kao ultimativni kompliment, uz još dvije igračice koje su Amerikanke, da bi mogle da igraju sa muškarcima. Jer stvarno, Razija je bila toliko dobar igrač da bi u ono vrijeme možda mogla da prođe na određenom nivou kao igrač muške košarke", smatra Edin Avdić, košarkaški komentator.

I upravo ta njena dominacija na terenu često je navijače protivničkih timova dovodila do ludila, pa je Raza isto tako često bila meta vrijeđanja sa tribina.

"I uvijek je publika nastojala da mene izrevoltira kako bi njihova ekipa dobila i u tim momentima ja sam morala da imam jaku koncentraciju i shvatala sam da u tom periodu svi koji su bili protiv mene, da bi bili za mene da sam prešla u njihovu ekipu sigurno bi bili za mene. Tako da sam ja to jako dobro balansirala i sve to, mada kad god je publika bila protiv mene, tad sam najbolje igrala i uvijek sam im se svetila postignutim koševima. Tako da, takav je moj karkater, da sam nastojala da na najbolji mogući način da im vratim zbog tih provokacija - oni meni provokaciju, ja njima koš, moja ekipa pobjedi i onda ko je u tome pobjednik, ja ili oni?", poručuje Razija Mujanović.

Raza je igrala sve do svoje 41. godine, a onda se iz španskog Viga, gdje je završila karijeru, vratila u Sarajevo.

"Uglavnom, meni je nevjerovatno da za nekog koji je imao takvu karijeru po završetku te karijere nema mjesta u Savezu, u ženskoj košarci, u bilo kom obliku. Znači, nešto što njoj pripada...", smatra Edin.

"Bila sam u potpunosti van sporta. Jednostavno, ljudi kod nas u Bosni nisu imali sluha da sam im potrebna. Žalosno je da imaju nekoga sa rezultatima kao što ja imam, da ne pozovu u Savez. Međutim, tu je bilo nešto sasvim drugačije, jer kod nas u Savezu ljudi se više plaše svog neznanja, nego mog znanja i gledali su da budem što dalje od Saveza. Niko nije razmišljao da mogu biti od koristi i doprinijeti razvoju košarke u Bosni i Hercegovini", otkriva Mujanović.

Razija je najveće priznanje dobila je nedavno, kada je u septembarskoj klasi ušla u fibinu Kuću slavnih, zajedno sa Dudom Ivkovićem, Tonijem Kukočem i originalnim američkim „drim timom".

"Pa to je ultimativni respekt. Kuća slavnih u bilo kom obliku da pričamo da li je to Evropa ili je to ona najveća u Springfildu i sve, je ono krajnja dimenzija do koje neko po završetku svoje karijere može da dobaci, pa sad bilo u kojem obliku on radi u košarci (...trener, igrač, šta god). To je priznanje za sve ono što je ona uradila, za dužinu njene karijere, za činjenicu da je osvajala titule svuda, maltene zahvatila kompletnu planetu igrajući, i Sjedinjene države, i Južna Amerika, i Evropa i reprezentativne akcije. Ono, za nju samo veliko poštovanje...", ističe Avidić.

"Međutim, iskreno da vam kažem, kad sam sagledala koje je društvo ove godine ušlo u Kuću slavnih, srećna sam što se to nije prije desilo, jer stvarno sa tim veličinama i ja jedina žena da budem ipak svako bi bio presrećan, pa naravno da sam i ja, i možda je bolje što se sve desilo sada", kaže Raza.

Posle priznanja od Fibe, očekuje se priznanje i kod kuće. Kako je najavljeno, Razija Mujanović bi u novoj 2018. godini trebalo da preuzme funkciju u KS BiH sa koje će brinuti o ženskoj košarci. Cilj joj je, kako veli, da pokuša da uradi bar djelić onoga što je novi-stari selektor Marina Maljković uspjela sa srpskim košarkašicama.