Vodenice su vijekovima bile važna karika u preživljavanju. Snaga tekuće vode pokretala je vodeničko kolo, a vodeničari su danonoćno mljeli žito za ušur – dio brašna koji pripada mlinaru, plaćanje mljevenja. Danas, ta nekada nezaobilazna arhitektura svakog naselja uz rijeku ili veći potok gotovo da je potisnuta u zaborav.

Međutim, jedna od rijetkih vodenica ovog  kraja koja odoljeva i prkosi vremenu i savremenoj tehnologiji jeste Stara vodenica u Ravnoj Banjici. Vodenica datira iz daleke 1928. godine, a podigao ju je mještanin Stevan Lučić. Vodeničarski posao je zatim nastavio njegov sin Drago, a danas brigu o vodenici vodi  Stevanov  unuk - Stanko Lučić, koji je nastavio porodičnu tradiciju.

Stanko Lučić se vratio starom porodičnom zanatu i vodenici potočari u rodnom selu 2005. godine i od tada vodenički točak ne prestaje da melje.

Sa sjetom se vodeničar sjeća detinjstva kad su ga u djedovoj vodenici uspavljivali zvuci čeketala koje je čangrljalo na vodeničnom kamenu i monotoni huk bijelih slapova vode na vodeničnom kolu.

Iako u vodenici sve izgleda rogobatno, ona traži mnogo umijeća i finog podešavanja, kao kod časovničara.

"U vodenici si sam svoj majstor, pa zato u rukama moraš da imaš mnoge zanate. Najvažnije je da se kamen lijepo oklepa. Često zaspim kraj njega, ali ga i u snu čujem i po zvuku raspoznajem. Kao najbolji budilnik služe mi situacije kada više nema žita ili vode da se dovoljnom brzinom okreće kamen "– kaže Stanko za portal InfoBijeljina.

Posla veli ima dovoljno, naročito u jesenjem i zimskom periodu, dok se ljeti kada vodostaj rijeke opadne vodenički točak zaustavlja. U staroj vodenici se na tradicionalan način proizvode razne vrste brašna.

U vodenicu dolaze kupci sa svih strana, svi oni koji znaju da je ispod vodeničkog točka žito slađe nego iz milna. 

Melju se sve vrste žitarica: od kukuruza i pšenice do čistog raženog, ječmenog i heljdinog brašna „Proizvodim na tradicionalan način integralno brašno raženo, pšenično i kukuruzno tip 850, žuto i bijelo a da meljem i heljdu“, kaže Stanko. Žitaricama koje nije u stanju sam da proizvede  snabdijeva se  iz okolnih sela.

Najviše se traži pšenično i kukuruzno brašno, ali je takođe vrlo traženo  raženo i heljdino.Cijene, s obzirom na kvalitet brašna, su skoro simbolične, tako da se kreću od 2 KM  po kilogramu za pšenično i kukuruzno do 4 KM  za najkvalitetnije - heljdino brašno.

Vodenički točak vrijedno melje i u stanju je samjeti i do 20 kg brašna na sat, a sve zavisi od tvrdoće i vrste zrna, objašnjava Stanko.

U vodeničarstvu je kaže Stanko  najvažnije strpljenje, bez čega nema dobrog brašna.

Stanko je u svome poslu vrlo odgovoran, a sve u cilju da bi mušterije koje mu svakodnevno dolaze bile zadovoljne. Za posljednjih deset godina koliko nadgleda vodenički mlin, Stanku se dogodilo samo jedanput da zbog obima posla nije stigao ispoštovati dati rok, inače u svom poslu ovaj vrijedni vodeničar  izuzetno je precizan i tačan. Najviše mušterija, kako kaže, ima iz okoline Bijeljine, ali i podmajevičkog kraja, a kupuje se što za vlastite potrebe, što za preprodaju na pijacama.

Spreman je Stanko da sve tajne ovog zanata otkrije mlađima, zato se nada da će se naći neko ko će ga naslijediti i spriječiti da i ova vodenica dočeka sudbinu okolnih koje odavno nisu vidjele ni zrno žita.

Piše: Snežana Milošević