Hale za proizvodnju nekadašnjeg giganta, Fabrike šećera u Bijeljini, koja je u lancu proizvodnje zapošljavala između osam i deset hiljada ljudi danas su potpuno puste.

Na ulazu u Fabriku dočekuje nas stražar, koji na posao iz Bijeljine u Veliku Obarsku dolazi stopirajući, jer za svoj rad nije primio platu četri godine.

Komad hljeba i slanine ostavlja na sto i srdačno nas uvede u krug fabrike.

-To mi je sve za danas, treba izdržati 12 sati, a slanina najbolje zasiti,  kaže čuvar Đojo Marinković, koji se za kakav-takav doručak snalazi na razne načine godinama.

-Bogu hvala, Bijeljina je velika, uvijek nekom treba nešto popraviti, okrečiti. Sreća je samo što sam sam, pa sa svojih 250 maraka izdržavam  sebe i državu, kojoj ne ostajem dužan nijedan račun za komunalije.

U Đojinom društvu dolazimo do grupe radnika, koji sa prvim proljećnim danima kose i čiste krug fabrike. Naizgled, reklo bi se, vrijedno se spremaju za novu kampanju prerade šećerne repe.

-Naš najveći uspjeh je što smo sačuvali fabriku. Nama se kolege iz drugih sećerana dive.  Naša fabrika izgleda kao da radi, nije u korovu kao druge napuštene  fabrike. Oprema je  zaštićena, mi redovno čistimo, održavamo, kaže jedan od „kosača“, nekadašnji radnik proizvodnje.

Vjerujući  u njene kapacitete, oni sređuju fabriku već petu godinu. Tračak nade koji se javio 2010. kad su pogoni stavljeni u funkciju nakon 18 godina, obavezao je Đoju i i preostalih 60 radnika na vjernost Šećerani svih ovih godina, iako jedva sastavljaju kraj s krajem.

Svima im fali po nekoliko godina do penzije, pa se ne usuđuju dići ruke od fabrike u kojoj su skoro svi i započeli radni vijek.

Porodicu šezdesetogodišnjeg Spasoja Spaskića izdržava dvadeset pet godina stariji otac.

-Vjerovali ili ne, moja osmočlana porodica živi od 500 maraka očeve penzije. Posla niko nema, meni kao srčanom bolesniku ostaje samo da napravim neki problem, pa da idem u zatvor, da živim na račun države. Tu mi je jedino siguran i stan, hrana, gardaroba, a i liječenje.

Ovakve sudbine učinile su da je nekadašnja slika graje radnika, zamijenjena sumornim izrazima lica ljudi pred penziju, bez plate i zdravstvenog osiguranja, i još manje nade u novi posao. Za četri godine od kako fabrika ne proizvodi šećer, Vlada RS je u dva navrata uplatila jednokratnu pomoć radnicima od 500 i 800 maraka, a grad Bijeljina jednom. Sindikat RS je samo jednom organizovao besplatne preglede za radnike, a zbog nemogućnosti liječenja u toku poslijednje četri godine  pet radnika je preminulo.

Pravosuđe usmjerilo u propast

Šećerana je sa radom počela 1978. pod okriljem Udružene poljoprivredne industrije (UPI) Jugoslavija. Kad je puštena u rad fabrika je zapošljavala 550 stalnih, i 650 sezonskih radnika. Vrhunac proizvodnje, od 80 000 tona šećera po kampanji, doživjela je između 1988 i 1992. nakon čega je zbog rata obustavljen rad. Manjak zainteresovanosti države i investitora fabriku je 2007. odveo u stečaj. Tri godine kasnije deset miliona evra u pokretanje proizvodnje uložio je novi investitor, Zoran Ćopić iz Agrokopa.

Na posao su vraćeni svi stari radnici koji bili u Bijeljini, a primljeno je i oko 120 novih. Te godine je sve podsjećalo na vremena kada se u ovoj fabrici radilo u tri smjene, a Šećerana je počela opet izvoziti.

Nakon završene prve kampanje prerade šećerne repe u kojoj je proizvedeno oko 3 000 tona šećera, u  aprilu 2011. Ćopić je uhapšen  zbog sumnji da je putem Šećerane „prao“ nelegalno zarađen novac narkobosa Darka Šarića. Fabrika je blokirana.

-Meni nikad neće biti jasno kakav je to ‘“čist“ novac i kakav je „prljav“ novac. Novac može da bude samo „zarađen“ i „nezarađen“. Može da se oduzme i da se neko osudi, a da stotine ljudi zbog jednog čovjeka ne mogu da rade i ostanu bez posla, to mi ni dan-danas nije jasno, kaže Radojica Šubarić, radnik koji je radio na obuci mladog kadra 2010. Godine.

Za kriminalnu privatizaciju Šećerane radnici krive vlast u Srpskoj, koju smatraju najodgovornijom za stanje u kojem se nalaze godinu dana nakon okončanja sudskog procesa Ćopiću.

Moralić najozbiljniji kandidat da preuzme Šećeranu

‘Šećerana je prešla u vlasništvo Republike Srpske nakon što je početkom 2014.  Vrhovni sud Ćopića pravosnažno osudio na četiri godine zatvora. Oduzete su mu i akcije “Šećerane“ koje čine 51 odsto kapitala ovog preduzeća

Uprkos brojnim štetama, koje su nastale usled isključenja struje, za revitalizaciju fabrike  bile su zainteresovane firme iz Poljske, Španije i Rusije, ali trenutno je u igri Poljoprivredna zadruga (PZ) Jankovci iz Hrvatske čiji su predstavnici već  tri puta bili u bijeljinskoj fabrici.

Država je u startu budućem partneru postavila osnovne uslove kao što su revitalizacija fabrike, obezbjeđivanje sirovine za preradu i tržište, ali i da zaposli sve radnike. S druge strane, potencijalnom investitoru dostavljena je dokumentacija o vlasništvu firme, vrijednosti kapitala ali i nagomilanim dugovima.

-Trenutna dugovanja sa kamatama i sudskim presudama procjenjuju se na oko 23 miliona maraka. Da bi ušli u posao Hrvati traže da Vlada otplati polovinu tih dugova, kaze Meho Fahulić, vršilac dužnosti direktora i dodaje da ponuda hrvatske zadruge stoji u Vladi, ali da još nije došla na red za diskusiju.

Čekajući potez ministarstva, izgubljena je peta po redu  kampanja prerade šećera, jer je kraj marta bio poslednji rok za ugovaranje poslova.

Prema procjenama radnika novog investitora pokretanje fabrike šećera koštalo bi oko 40 miliona maraka. No gigant, koji u lancu proizvodnje zapošljava 10 000 ljudi, bi za manje od tri godine investitoru vratio uložena sredstva.

Izvarani toliko puta i vođeni činjenicom da Vlada nijednom za sve ove godine nije izradila nijedan ozbiljan projekat za oživljavanje fabrike, radnici su nepovjerljivi i prema Enveru Moraliću, vlasniku PZ Jankovci.

-Gledamo sa podozrenjem na sve te investitore, jer danas nemamo poštenog privrednika koji zna i želi da radi. Ako čovjek koji ima pare može da ostvari profit tako sto će izvarati radnike i državu, on će to da uradi, a koliko ja vidim ovde niko nema  poštene namjere da pokrene ovu fabriku,  kaže skeptično Miodrag Stjepanović, predsjednik Sindikata.

Stiče se utisak da je kod radnika nada u pokretanje fabrike u velikoj mjeri pomiješana sa nemjerljivom željom, ali da su četiri godine odlaska na posao bez plate realnost koja nudi i nepopularne mogućnosti.

-Ako gospodin Moralić nije zainteresovan za ulaganje, mi imamo prijedlog da  vlada izmiri dugove  i 10 miliona maraka kako bismo uredili fabiku i doveli u solidno u radno stanje. Potom bismo raspisali međunarodni tender. Siguran sam da takva fabrika moze da se proda za minimum 50 miliona maraka, kaže Rade Rakić  vršilac dužnosti tehničkog direktora

I ovaj prijedlog u pisanoj formi „kiseli“ se već dugo u nekoj od fioka resornog ministarstva, dok se u Bosnu i Hercegovinu godišnje uvozi oko 150 000 tona šećera, na šta se godišnje potroši daleko veća cifra od one koju bi trebalo uložiti u pokretanje ovog giganta.

Pitajući se zbog čijih viših interesa propada biser semberske industrije, napuštamo sada već pokošeni krug Šećerane, ostavljajući je da tihuje do naredne kampanje, makar one „izborne“.