Radmila je od malih nogu naučila svirati frulu i dvojnice. Učila je, kako kaže, „pomalo krala“ znanje od braće, prosvjetnih radnika. Pomogao je i dobar sluh, jer nije imala nekog formalnog znanja iz oblasti muzike.

„Prije šest godina sam nastupala za ekipu Amajlija na takmičenju. Festival je u međuvremenu ugašen, a trebalo ga je njegovati, kao i Mitrovdanski vašar. Za sve drugo, izgleda, ima novca, ali, za ono što je vrijedno, teško je obezbijediti sredstva. To je dio naše bogate tradicije i to je vrijednost koja nema cijenu“, kaže Radmila Nikolić za portal InfoBijeljina.

Nakon udaje, Radmila kaže da je i u kući svoga muža zatekla frulu. Ljubav prema ovom instrumentu dugo traje.

„Imaš posla. Radiš po kući, oko kuće, na njivi. Umoriš se tokom dana. Ipak, kad nešto voliš, uvijek nađeš vremena za svoj hobi. Sviram i harmoniku. Odrasla sam u višečlanoj porodici. Bilo nas je šestoro. Imala sam trojicu braće, dvojica su u međuvremenu umrla, i imam dvije sestre. Nas tri sestre i brat  i dan – danas se okupimo, bez nekog naročitog povoda. Uzmem harmoniku, zasviram na fruli, na dvojnicama. Radimo svi puno, ali, odvojimo vremena i za druženje, svirku. Sviram za svoju dušu“.

Radmila se prisjeća djetinjstva, djevojaštva. Kaže da je puno više radosti i pjesme bilo u tim vremenima. Najteži poslovi na selu, sjetva i žetva, otpočinjali su i završavali se uz pjesmu i veselje.Danas je nastupilo neko novo, drugačije vrijeme. 

„Okopavali smo i brali kukuruz, želi pšenicu. Sve se orilo od pjesme. Vraćamo se naveče s njive i pjevamo. Danas je sve mehanizovano, živimo u svijetu mehanike, mobilnih telefona i kompjutera. Manje se radi, ali svi su nekako nezadovoljni i nervozni. Ljudi su puni problema. I kad pjevaju, nisu veseli, žele što prije pjesmu da završe“.

Radmila kaže da je sa svojom porodicom nešto i postigla u životu

Radmilin muž Milisav umro je prije petnaestak godina. Kaže da je bio pametan, načitan čovjek. Djeca žive i rade u inostranstvu. Dvije kćerke su u Americi i Kanadi, sin u Njemačkoj. Radmila je u međuvremenu, kako kaže, pod stare dane, morala položiti i vozački ispit, jer joj je automobil neophodan za svakodnevne potrebe.

„Bila sam u Americi, vidjela sam kako tamo ljudi žive. Naši ljudi se okupljaju oko crkve. Slavu slave, ne napuštaju tradiciju, ali se prilagođavaju tamošnjim uslovima. Najčešće slavu slave za vikend, bez obzira na to u koji dan u sedmici pada. Tamo nemaju slobodne dane za slavu, već moraju raditi. Jedna kćerka je psiholog, druga prosvjetni radnik. Žive u Dalasu, država Teksas, i u Vankuveru, u Kanadi. Zdravlje me još uvijek dobro služi, pa često otputujem u posjetu djeci. Od dvije kćerke i sina imam unuka i četiri unuke“, kaže ponosno Radmila.

Treba znati zasvirati, zapjevati i za pojas zadjenuti. Ljudi su se, međutim, danas  povukli u sebe, kako reče naša sagovornica, kao da su jedni drugima postali zavidni. I svirka, odnosno pjesma, mogu se različito tumačiti od strane nedobronamjernih ljudi. Slijedeći onu narodnu, da „ko pjeva, zlo ne misli“, završavamo ovu neobičnu priču o jedinoj ženi u Semberiji koja svira frulu i dvojnice, ali i harmoniku, i koja svoj vedar duh i dobro raspoloženje pronalazi u svirci i pjesmi.