Neobična spomen-ploča ispred zgrade Doma kulture u Bosanskoj Krupi čuva uspomenu i sjeća na tragičnu sudbinu četvorice ljudi, nekadašnjih žitelja ovoga gradića, koji su stradali prilikom potonuća broda.

Na crnoj mramornoj ploči urezana je slika legendarnog "Titanika", te imena Ejde Rekića, Ćerima Balkića, Redža Delalića i Huseina Sivića.

Bilo je to istorijsko doba kada je na hiljade stanovnika Cazinske krajine kretalo od kuće, bježeći od gladi i siromaštva, a među obećanim zemljama bila je i daleka Amerika.

Njih četvorica su bili mještani sela Badić, udaljenog nekoliko kilometara od Bosanske Krupe, a bili su povezani i rodbinskim vezama, kažu njihovi potomci.

Zanimljivo je kako je vođa putovanja Ejdo Rekić nekoliko godina proveo u Sjedinjenim Američkim Državama, radeći u rudniku uglja koji se nalazio u blizini Harisburga, glavnog grada Pensilvanije, a potom se privremeno vratio kući.

Rekić je pričao o boljem životu i šansama koje se nude preko "velike bare", te je uspio pridobiti preostala tri člana grupe da pođu s njim na daleki put. Na putovanje su krenuli sa austrougarskim pasošima, a prethodno su karte za putovanje trećom klasom na "Titaniku" kupili u švajcarskom gradiću Buhsu po cijenu od 285 švajcarskih franaka.

Nakon toga uslijedilo je putovanje do Sautemptona u Engleskoj, odakle se "Titanik " pripremao za svoje prvo putovanje preko Atlantskog okeana ka Njujorku.

Potomci stradalih putnika kažu kako su u proteklim godinama uspjeli prikupiti vrijedne informacije o tome kako su putovali, pa su saznali da su se na "Titanik" ukrcali 10. aprila 1912. godine.

Bio je to najveći brod svoga vremena, pregrađen po klasama kojima su razdvajani putnici na osnovu njihovog staleža i imetka.

Treća klasa se sastojala se od velikog broja malih pregrada u potpalublju gdje je bilo najviše siromašnih imigranata koji su putovali s nadom u bolji život.

Nakon četiri dana putovanja, pošto je prešao dvije trećine planirane rute, "Titanik" je dospio u hladne vode sjevernog Atlantika, prepune ledenih santi. Ostalo je uglavnom poznato, a ljudi čija su imena na crnoj mermernoj ploči nisu evidentirani među preživjelima, niti među mrtvim tijelima koja su izvučena iz hladne vode.

Njihova pogibija dugo vremena je bila obavijena velom tajne, a tako bi vjerovatno i ostalo da se njihovi potomci nisu zainteresirali za sudbinu koja ih je snašla. Mali spomenik u gradiću na Uni danas je nijemo svjedočanstvo neispunjenih životnih stremljenja, nada i snova koje su prekrile hladne vode Atlantika.