Desetine domaćinstava sa kućnim pragovima bez obuće, na kapijama i ulaznim vratima katanci, visoka trava pokrila je okućnice. Slika bez budućnosti. Istovremeno, kraj živopisan, ovdašnjem čovjeku podario je sve. Pašnjaci, šume, vodenice, hladovina, voće, čisto nebo, čista izvorska voda - Bogom dano - kažu mještani koji ni po koju cijenu ne bi napustili ovaj kraj.

- Pred veče kad pogledate prema manastiru u Ravnoj Banjici, rekao bi čovjek da je Las Vegas, tu je ulična rasvjeta, to je milina, ali nema ljudi. Kad se spustite u dolu 10 kuća je zatvoreno, priča nam mještanin Banjice Ratko Petrović.

Nebojša Pajić obrađuje 15 hektara, bavi se stočarstvom i proizvodnjom mlijeka. Ovdje se rodio, odrastao na banjičkim brežuljcima, momkovao, oženio se. Ima dvoje djece, sin mu pohađa Muzičku školu u Bijeljini. Kćerka ide u školu u Banjici koja trenutno ima svega 16 učenika i neizvjesnu budućnost, kao i neke druge škole u Semberiji koje su zatvorene zbog malog broja djece.

Slično je u Kacevcu, Brđanima, Bjeloševcu gdje nekolicina roditelja djecu odvozi u školu u Trnovu, ili Glavičice – selu na pola puta od Bijeljine ka Zvorniku.

- Ja kad sam bio u školi '85, '86 godine bilo je nas je u četiri odjeljenja od 90 do 100 učenika, kaže Nebojša.

Priču o neizvjesnoj budućnosti ovih sela nastavlja Ratko Petrović.

- Razgovarao sam i sa prosvjetnim radnicima i sa roditeljima, ne smijemo dozvoliti da nam se škola zatvori. Jednom ako se zatvori više nikad se neće otvoriti. Nema veće robije od toga da staviš djecu u kola i voziš daleko, ispričao nam je Ratko.

Ne mali broj je neženja, jer je većina djevojaka budućnost tražila u nekom gradu - nerijetko i u inostranstvu.

- To su momci od 35 do 55 godina, neoženjeni. Djevojaka ima, ako nema ovdje ima u drugim dijelovima Semberije. Ista je situacija u svim okolnim selima, kaže Nebojša Pajić.

Osim nataliteta dodatni problem je i nezainteresovanost za obradu vlastite zemlje. Ulog je veliki, rezultati mali. Zbog toga su mnogi, u potrazi za boljim životom, koru hljeba pronašli u inostranstvu.

- Možda bih sad u ovoj situaciji otišao, ali već je sad kasno, nismo ni mi mladi. 40 i kusur godina. Iskreno sve je manja ljubav prema poljoprivredi. Ulaže se više nego što se ulagalo, a prinosi su sve manji. Ne znam je li zato što se klima promijenila, zbog većih kiša, ali situacija je sve lošija i lošija, kaže Nebojša.

Ipak, i ovdje ponekad oživi duh prošlosti. U vrijeme praznika, manastir Svete Trojice za koji mještani kažu da je duhovni svetionik, ponovo okupi vjernike i one koji su davno napustili ognjište.

- Za Svete trojice i Gospojinu imamo veliki vašar, dolaze ljudi sa strane. Naša sreća je što imamo manastir, osoblje manastira je divno , ljubazno, gostoprimljivo. Narod rado dolazi zahvaljujući njima. Ja imam petoro djece. Muž nikad nije htio da napusti ovo mjesto, tu smo, zaljubljeni u ovu prirodu. Radimo, borimo se, priča nam Svetlana Đurđević.

Ratko Petrović sije pšenicu i kukuruz, ima nešto i voća na oko sedam hektara. Povrće sije samo za svoje potrebe jer, kaže, nije isplativo krompir, papriku i paradajz proizvoditi za prodaju pored svih onih semberskih sela koja su na 15-ak minuta od grada.

- U Bijeljini čeka da mu otac odnese mesa, para, a on sjedi i ispija kafu. Od njega nema čovjeka. Loša poruka za budućnost, jer ako neko ne može da živi tu, onda se i drugi prepadnu i kažu 'kako ću ja'. Mora država, opština da povede računa na neki način, ne mora praviti fabrike , ali na neki drugi način da ovaj kraj ne zapusti, kaže Ratko.

Nekada je škola, prepričavaju mještani, bila u sklopu manastira. Graja djece odzvanjala je šumarcima i brežuljcima. Autobuska linija je postojala, djeca koja su odavde išla u srednju školu vozila su se svakodnevno autobusima do Bijeljine. Bilo je i studenata koji su odlazili u veće centre, ali su se često vraćali kući. Jednom riječju život je ovdje bujao i zbog činjenice da je ovaj kraj decenijama bio poznat po krečarstvu.

- Bio je red kamiona, traktora, iz Glinja, Akmačića, Janjari, Tusan brdo, ko god je imao kamion vozio je kreč i hranio od kreča porodicu. Bilo je preko 20 krečana, priča starica Stanojka Pajić.

U četiri sela - 200 domaćinstava na čijim vratima još nije stavljen katanac. Nastavili se ovako za dvije decenije ova sela će u potpunosti ostati pusta. Život odumire, a u prosjeku godišnje nestane oko 10 domaćinstava. Кako to izgleda najbolje je opisao duhovnik manastira Tavna Lazar Kršić.

- Neka su od skoro ugašena, a neka od tih domaćinstava su potpuno zarasla u korov, tako da se bukvalno sa puta ne vide ta imanja, šta je bilo u njima, u tim dvorištima. Znači da bih došao do dva živa moram proći pored sedam zatvorenih domaćinstava. To je ta naša stvarnost, naša tužna priča.

Srbija ima 4.079 sela, a u 1034 danas živi manje od 100 stanovnika. Ako se taj trend nastavi za deceniju i po u četvrtini sela ostaće samo spomenici kao dokaz nekadašnjeg života. I dok ljudi u gradovima nemaju šta da rade, u selima nema ko da radi. Priča kao preslikana u semberski kraj oko manastira Svete Trojice.

I.B.