FOTO: InfoBijeljina

Grad Bijeljina se može uvrstiti među rijetke gradove na ovim prostorima koji su veoma rano, još krajem 19. vijeka, dobili Hotel „Drinu” (u ono vrijeme izuzetno moderan ugostiteljski objekat) i to još u dobu kad su svuda postojali primitivni turski hanovi.

Krajem 19. vijeka grad je doživljavao svoj do tada nezabilježeni privredni, društveni i kulturni preporod. Osjetio se znatan napredak u obrazovanju, u privređivanju, građevinarstvu, modi, ugostiteljsgvu i dr. 

Poslije dolaska austrougarske okupacione vlasti u grad nastala velika ekspanzija u nastajanju novih zanatlijskih radnji, firmi, zanimanja, a zatim i mnogih ugostiteljskih objekata - više u nazivima i želji da to budu hoteli, a manje u stvarnosti i realizaciji zamisli. 

Hotel “Kronprinc Rudolf”

Prvi hotel koji je otvoren u Bijeljini - sa atributima pravog hotela po ugledu na Evropu, nastao je odmah u prvim godinama okupacije, najvjerovatnije oko 1881. godine. Taj hotel se zvao “Kronprinc Rudolf” i nosio je ime po prestolonasledniku Rudolfu, sinu Franje Josipa, koji je u Lovačkom domu u Šenbrunskoj šumi kod Beča izvršio samoubistvo sa svojom ljubavnicom Marijom. 

Bilo je to, kao što se vidi, samo tri godine poslije dolaska austrougarskih vlasti u grad. Ovaj najstariji hotel nalazio se u današnjoj Ulici Vojvode Stepe Stepanovića u blizini tada novoizgrađenog vojničkog logora (Militarlager) i on je najviše služio oficirima i vojnicima kad su izlazili u grad, a roditeljima vojnika kad su im dolazili u posjetu. 

U vojničkom logoru je bio dugo vremana smješten jedan husarski puk sa vojnicima iz mnogih gradova - Beč, Pešta, Segedin, Prag i dr. kao tampon zona na granici prema Srbiji. Sudeći po imenu hotela vlasnik je najvjerovatnije bio neki kolonizirani Nijemac u Novom Selu, koje se tada zvalo Francjozefsfeld (Franzjosefsfeld). Pored uobičajenih hotelskih usluga (prenoćište, dnevni boravak, obroci hrane) hotel je imao i svoje animir-dame iz inostranstva za goste sa strane, za oficire i vojnike. Hotel nije dugo radio, naročito poslije izgradnje “Drine” 1892. godine, koja je polako ali sigurno, preuzimala mušterije, goste i ugled, a naročito poslije 1893. godine kad su oko hotela “Drina” postavljeni ulični fenjeri za rasvjetu. Zato je zgrada ubrzo, zbog ekonomskih razloga i zastarjelosti, porušena oko 1900. godine, pa je na tome prostoru izgrađena zgrada za novi hotel koji je dobio ime “Nacional”, a kasnije  kada je došlo oslobođsnje  Hotel “Srbija”. 

Zgrada i danas postoji i adaptirana je u stambenu zgradu u društvenom vlasništvu. Nekadašnji njeni vlasnici su bili Đukanovići, poznati bijeljinski preduzetnici u auto-transportu i autosaobraćaju.

Hotel “Drina”

Najveći i najznačajniji hotel u gradu, kao što je navedeno, bio je Hotel “Drina”. Služio je svojoj svrsi više od osam decenija. To je bio najvažniji znak preporoda grada jer je sa ovim u grad došlo mnogo tekovina zapadne kulture i civilizacije: klavir, okretne igre, zabavne kapele, mađioničari, filmske predstave, putujuće pozorišne trupe i dr. Sve vrijeme je bio u vlasništvu gradske opštine i bio je svjedok izrastanja i mijenjanja grada skoro jedan vijek, pa je onda porušen i na tom mjestu je izgrađena autobuska stanica. 

Od 1919. godine bio je vlasništvo Srpske pravoslavne crkve, koja je te godine ustupila svoju zgradu osnovne škole za novootvorenu gimnaziju. Među brojnim gostima, poznatim i istaknutim, bio je 1924. godine i Nikola Pašić, šef Radikalne stranke.

Hotel “Evropa”

Po veličini i značaju za grad postojao je i treći hotel u gradu koji je imao zvučno i pretenciozno ime  Hotel “Evropa”. Izgrađen je u vremenu od 1933. do 1935. godine u strogom centru grada, u glavnoj ulici u koju se poslije 1918. godine preselio poslovni centar. Izgradila ga je i bila njegov vlasnik Jevrejka Rifka Alkalaj, nezvanična bijeljinska Lotika iz Andrićevog romana o Višegradskoj ćupriji. 

Ova Jevrejka bila je izuzetno poslovna žena sa osjećajem za uspjeh u preduzetim poslovima. Ovdje, u ovom hotelu, dugo vremena je bio šef sale čuveni Baja Grujić, poznati bijeljinski ugostitelj i lutalica, koji je ugostiteljski zanat dugo “pekao” po hotelima Beča, Pešte, Segedina i koji je ove gradove, te njemački i mađarski jezik, izuzetno dobro poznavao. 

Moderno ugostiteljsko zdanje, koje i danas postoji, postalo je Dom Vojske Republike Srpske, a danas se tu nalazi ugostiteljski objekat “OM cafe“. 

Hotel je nekoliko puta je mijenjao svoje ime.  Prvo je bio “Evropa”, u toku okupacije od Nijemaca Hotel “Berlin”, a onda, poslije 24. septembra 1943. godine, kad je grad oslobođen od Nijemaca, dobio je funkciju Omladinskog doma. Vlasnica Rifka Alkalaj je odmah u početku njemačke okupacije otjerana iz Bijeljine i završila je svoj život u nekom od koncentracionih logora.

Hotelijerka i vlasnica Rifka Alkalaj, mada je bila sposobna i mada se mnogo zalagala da dostigne nivo starijeg Hotela “Drina”, nikada nije uspjela u želji da postane vodeći hotel grada. Nikada taj hotel nije uspio da ovlada bijeljinskom ugostiteljskom scenom. Od svih drugih namjena kojima je kasnije služio, više od pet decenija je bio Dom JNA gdje su uvijek subotom, nedeljom i praznicima, bile igranke i druge kulturno-zabavne priredbe za građanstvo i mlade. 

U ugostiteljskoj istoriji Bijeljine bilo je još hotela, mahom samo po imenu, jer su bili kratkotrajnog vijeka i nisu ostali zapaženi. Mada su imali zvučna imena, “Balkan” i “Podrinje”, nisu ostali u sjećanju. Njihovi vlasnici i preduzimači su zaboravljeni.

 
Pratite InfoBijeljina.com putem Android i IOS aplikacije, te društvenih mreža FacebookTwitter, Instagram i VIBER zajednice.
Tagovi

Vaš komentar


Komentari ( 0 )