Nije imala ni svoju zgradu ni nastavni kadar nego je radila u zgradama osnovnih škola - najviše u zgradi komunalne škole kod opštine. Nastavnici svih predmeta bili su isključivo učitelji na honorarnoj osnovi.

Pošto škola nije imala svoju zgradu, nije imala ni svoj inventar, niti učila i radila je samo u većernjim časovima, odnosno poslije 17 časova. Učenici i šegrti dolazili su  u školu poslije svog dnevnog naukovanja  kod majstora u privatnim radionicama i lokalima. Naravno da su šegrti učili zanate  isključivo kod privatnih poslodavaca i da je njihovo radno vrijeme bilo od ranih jutarnjih časova do kasno uveče. Čak je i upravnik škole  Nikola Jovanović Nidžan, bio zaposlen na honorarnoj osnovi.

Učiteljska škola u Bijeljini 

Učiteljska škola u Bijeljini, kao šesta učiteljska škola u Bosni i Hercegovini, počela je sa radom  1. septembra 1950. godine u zgradi Gimnazije „Filip Višnjić". Prve školske godine imala je samo dva odjeljenja prvog i drugog razreda sa 101 učenikom, a već naredne školske godine 208 učenika.

Prvi direktor škole bio je profesor Danilo Grumić koji je u Bijeljini došao iz Brčkog, zajedno sa suprugom Ljubicom, koja je predavala srpski jezik.

Za trideset godina rada, do zatvaranja učiteljske škole 31. avgusta 1972. godine, u Bijeljni je za zvanje učitelja i učiteljice osposobljeno 3500 mladića i djevojaka koji su se razišli u sve krajeve tadašnje Jugoslavije. Ukupno je imala 19 generacija, od čega 14 generacija u četvorogodišnjem i 5 generacija koji su završili petogodišnju učiteljsku školu.

Otvaranje učiteljske škole u Bijeljini bila je nužnost. Kada se po završetku Drugog svjetskog rata krenulo sa obaveznim masovnim obrazovanjem i obrazovanjem odraslog, nepismenog stanovništva, manjak učitelja i učiteljica predstavljao je gotovo nepremostiv problem. Nedostatak učiteljskog kadra nadoknađiivan je prekvalifikacijom mladih iz drugih škola ali dugoročno rješenje bilo je otvaranje nove učiteljske škole, što je pripalo Bijeljini iako su se za učiteljsku školu jako interesovali i Zvornik i Brčko.