U vrijeme prije i poslije Hatišerifa osnivane su za potlačenu raju brojne vjerske škole u vremenskom razdoblju od dvije decenije i to: 1834. godine u Brocu, 1853. godine u Gornjem Dragaljevcu, 1854. godine u Dvorovima, 1860. godine u Zagonima, 1835. godine u Janji, 1873. godiie u Gornjoj Trnovi itd.

Srpska osnovna škola u Bijeljini, što se može  vidjeti iz sačuvanih dokumenata, otvorena je 1838. godine. Bio je to događaj od velikog značaja, jedan od najznačajnijih u kulturološkoj istoriji grada. Bijeljina je tada, što se može vidjeti iz izvještaja austrijskog konzula Omčikusa iz Tuzle, bilo mjesto sa 6.074 stanovnika i osnovna škola za sticanje pismenosti bila mu je neonhodna.

Prvi učitelji u otvorenoj školi bili su iz Srbije, a o školi se u potpunosti starao Srpsko-pravoslavni crkveno-školski odbor u Bijeljini. Njegova briga o školi odnosila se na obezbjeđenje učitelja, na njihove plate, nabavku opreme, nabavku udžbenika itd. O prvim učiteljima koji su radili poslije otvaranja ove škole, nažalost, nema nikakvih sačuvanih podataka. Najstariji pismeni podatak o školi datira iz 1865. godine i nađen je u arhivu Ministarstva Kneževine Srbije, jer su tada pravoslavni Srbi iz Bijeljine u svemu se, više nego sada, oslanjali na Srbiju. Sačuvani dokument iz te godine je pismo gospodinu ministru Kneževine Srbije što su ga uputili “nastojatelj crkve i škole Dimitrije Marković i učitelj beljinske škole Nikola Jeftić”. U pismu se “najpokornije moli da im se pošalju knjižice da bi učenici beljinske škole imali iz čega učiti, jer sada imaju samo pokoji psaltir i časlovac”. U pismu se navode i neki podaci o školi kako ima 85 redovnih učenika - u prvom razredu 40, u drugom 25 i u trećem razredu 20 učenika.

Još u 1868. godini, dakle trideset godina poslije otvaranja škole nije bilo dovoljno učiteljskog kadra, pa se navodi u dokumentima da je te godine u školi radio Ilija Mladenović, koji je došao iz Srbije, a prethodno je bio “raznosač novina po varoši beogradskoj”. Ovi prosvjetni pečalbari iz Srbije, vjerovatno u vrijeme vladavine u Srbiji kneza Mihaila, bili su u ovim krajevima veoma poželjni da uče djecu u školama, jer u ovim gradovima još nije bilo ni učitelja, ni škola za njihovo osposobljavanje, pa je svakom pismenom čovjeku iz Srbije, koji je htio doći ovamo, bilo lako dostupno učiteljsko mjesto. A ni plate po ugovoru nisu bile male: te godine Ilija Mladenović je imao 6.850 kruna - 6.400 plata i 450 kruna za stanarinu. A to, da kažemo usput, nije bila mala suma novca. Pošto su "ti leteći i priučeni učitelji" tragali za zaradom, jasno je da su svake godine mijenjali mjesta rada u potrazi za većom platom. Samo iznimno, ako su bili dobri i ako je Crkveno-školski odbor uvidio da je takva ličnost potrebna mjestu, obnavljan je ugovor i za sljedeće godine. One prosvjetne radnike, što su često mijenjali radna mjesta, narod je u žargonu zvao “kuferaši”.

Prva školska zgrada u kojoj je radila osnovna konfesionalna škola u Bijeljini bila je sagrađena u bondruku (zid od pletera i zemlje sa drvenom kapijom), bila je prizemna, imala je nekoliko učionica, a krov joj je bio pokriven šindrom (daskom) kojom su se često pokrivale zgrade sa strmim krovom. Bio je to primitivan objekat što je tada, u granicama mogućnosti i prohtjeva, zadovoljavao potrebe škole i grada. Pošto je škola bila vjerska, normalno je što je bila u neposrednoj blizini crkve, na prostoru koji je pripadao parohijskom domu. Ta stara školska zgrada postojala je sve do 1902. godine kada je o trošku Srpske pravoslavne crkvene opštine Bijeljina i od dobrovoljnih priloga viđenijih i bogatijih Srba podignuta nova i savremena lijepa zgrada koja i danas postoji i u kojoj je sada smještena Osnovna škola “Sveti Sava” kod crkvenog hrama Sv. Georgija u gradu.

Tako je počeo talas prosvijećenosti u Bijeljini, koji se u tom vremenu ubrzano širio Evropom i imao je snažan uticaj i u okupiranim krajevima Otomanske imperije, koji su se počeli buditi iz zaostalosti.