Ako bismo tražili uzrok ovih problema ne bismo morali biti doktori nauka da zaključimo kako je sve to posljedica odrođavanja od vjere pravoslavne dok se jednovremeno zaklinjemo u nju i čvrsto podvlačimo kako nas je vjera održala u najtežim istorijskim trenucima i nacionalnog i vjerskog identiteta. Je li sada ponovo krizno istorijsko vrijeme ili smo razmaženi nedjelanjem i nedostatkom revnosti, vrijeme će pokazati. Ali, ono što vrijeme djelom kazuje jeste ona čuvena floskula ,,primjer dobre prakse“, tako omiljena u savremenom svijetu, primjer koji se često spominje, ali je, nažalost, uvijek ili rijedak ili potpuno usamljen.

Lazarevu subotu, taj veliki praznik, kojim se molitveno obilježava veliki istorijski događaj vaskrsenja Lazarevog, do u detalja sačuvan u Jevanđelju, parohijani Petropavlovskog hrama u Bijeljini obilježili su na jedini moguć i Bogu poznat način. Taj način daleko je od vjeri odrođujućih, a paganskom svijetu bliskih običaja, koji ne samo da spadaju u domen gatki, nego to i jesu. 

Naime, u paganskim, mnogobožačkim vremenima, naši preci, ne poznajući hrišćanstvo, vjerovali su u niz rutinizovanih radnji izvršenih na određeni način u određeno doba godine, bez prepreka kao zalog da će im bogovi uslišiti rodnu i plodnu godinu. Vjerovali su da će ,,nebesa“ kopirati ono što oni pokažu na zemlji, na neki način učeći bogove šta treba da čine, glumeći to i simulirajući igrom i pjesmom ono što se od bogova očekuje. Vidimo da ovdje nema ni naznake od molitvenog ,,da bude volja Tvoja“, a ponajmanje da će nam Gospod dati ,,po djelima“ našim onoliko koliko možemo ponijeti, Hrista radi. Tu nema vjere u volju Tvorca da bude ,,i na zemlji kao na nebu“, već su ljudi umoljavali da na nebu bude kao na zemlji. Obredne radnje dio su folklora, etnografije, ali ne i pravoslavlja i tu stvari treba da su oštro odjelite. Da su pjesma i igra nezavisne od onoga čemu su posvećene, jasno je da se i sam njihov smisao gubi, onda se otvara jasno pitanje: čemu potenciranje na nečemu što je disfunkcionalno, a nećemo biti naivni pa relikte paganskih obreda pripisivati larpulartizmu ili pitanju identiteta i opstanka tradicije?

Obredne ophodne povorke (lazaričke, kraljičke, koledarske, biljanopetačke…) žive daleko od srpske pravoslavne Crkve. Ništa manje lijepo, ništa manje zanimljivo, a daleko dušekorisnije i ukusnije od paganskog karnevalskog talambasanja, proslavljamo Lazarevu subotu, u krilu hrama Sv. Petra i Pavla. 

Na večernjoj službi se okupilo preko 300 parohijana, mahom djece, čite prisustvo uvijek, a osobito na ovaj dan navješćuje navečerje praznovanja Hristovog ulaska u Jerusalim. „Osana, sinu Davidovu!“ Dječji glasovi hora koji vodi protonamjesnik Radiša Jokić, stapa se sa glasovima sveštenika i odraslih parohijana u jedan glas molitve upućene Gospodu.  

Molitve koja je izmoljenje za dobrobit nas i bližnjih, za snagu pred iskušenjima; koja je zahvalnost za sve do sada darovano; koja je nada da ćemo biti sa desne strane Oca. Potom Litija koja je ophodila hram tri puta zaustavivši se na ulazu u hram radi osvećenja vrbe, koja nas vraća u vrijeme Gospoda Isusa Hrista, Spasa našega, jer simbolizuje grančice palme i vrbe kojima su ga djeca dočekala. Sam kraj zajedničarenja u molitvi darovali su najmlađi, vrativši odraslima naučeno i od Gospoda darovano sjećanje na smrt, na Vaskrsenje, na Spasenje. Dramatizacijom basne Galatee Grigorijadu Sureli ,,Radost druženja“, djeca su predstavila čovjekovu grijehovnost, pad, iskušenje, pokajanje i simboličko vaskrsenje, kroz alegoriju sebičnog i oholog pingvinčića Ćiri-Tirija. Svoje uninije izražavajući bezvoljnim uzdasima: ,,Uf! Uf! Uf!“, koji postaju dio njegovog imena, ovaj nevaljalko biva kažnjen za svoje izgrede time što su mu svi ostali pingvini dali svoje igračke da se igra SAM. U nevjerici od kazne koja mu liči na raj, Ćiri-Tiri-Uf-Uf-Uf, lakomo pristaje… No njegova radost kratkog je vijeka, spolja dopiru glasovi drugih pingvina koji vrcaju od radosti druženja, prebivanja u molitvi i zajedničarenju kroz igru i rad. Očajan, usni san u kome ga polarne mačke kušaju da sruši sve igloe u selu, no odoljevši iskušenjima uspijeva stići do starca Pingvinka koji ga uči da je kamen kuće prijateljstva bezgranična i svemoćna sila ljubavi u Hristu. Iz sna se budi skrušen i pokajavši se za grijehove otvara svoje ledeno srce za bližnje gradeću kuću prijateljstva.

Pingvini u aprilu? Možda djeluje paradoksalno, ali u tome vidimo još jednu poruku ove dječice: za život po Jevanđelju nije bitno na kom meridijanu smo, kakve smo boje i koje istorijsko vrijeme troišimo, već život u zajednici, ovijajući se oko Crkve kao najbliže slike Carstva Nebeskog. Sve osim ove ideje ide u opreku nadolazećem najvećem prazniku Hristovog Vaskrsenja. 

,,Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje.“