Riječi su ovo velikog srpskog pjesnika i akademika Alekse Šantića, rođenog na današnji dan 1868. godine u Mostaru gdje je proveo većinu života i pjesničkog stvaralaštva.

Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Uzori su mu bili srpski pisci Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih je najviše poštovao Hajnriha Hajnea. U njegovim pjesmama ima emocionalnog bola, rodoljublja, ljubavne čežnje i prkosa za nacionalno i socijalno ugrožen srpski narod.

Najpoznatije njegove pjesme su: "Emina", "Ne vjeruj", "Ostajte ovde", "Što te nema", "O klasje moje", "Moja otadžbina", "Mi znamo sudbu", "Pod krstom", "Kovač". Za vrijeme njegovog života književna kritika je istakla dva "osnovna i jaka" osjećanja u njegovoj poeziji. Prvo osjećanje je "žarka ljubav prema svom narodu" i drugi "protest protiv mučne sadašnjosti".