U isto vrijeme, hranu i dalje rasipamo alarmantnom brzinom i potreba da se smanji ova negativna pojava dostiže kritičnu tačku, jer prema pojedinim istraživanjima, čak jedna trećina uzgojene hrane nikada se ne pojede. Procjenjuje se da globalni problem rasipanja hrane svijet košta oko 1.000 milijardi godišnje. Statistika o bacanju hrane za cijeli svijet otkriva i da će za 10 godina količina bačene hrane na globalnom nivou dostići 2,1 milijardu tona, što predstavlja gotovo 1.500 milijardi dolara izgubljenog prihoda.

 

Ova istraživanja su pokazala i da bi se samo sa četvrtinom bačene hrane u SAD i Evropi mogli nahraniti svi gladni na svijetu. Koliko smo postali razmetljivi i bahati govori i podatak da se samo u Velikoj Britaniji dnevno baci ekvivalent od 20 miliona šnita hljeba, kojim bi se moglo za doručak nahraniti 10 miliona ljudi, dok u SAD rasipanje hrane košta ovu moćnu državu otprilike dva odsto njihovog BDP-a.

 

Nažalost, kako stvari stoje, i BiH je dio ove negativne priče. Prema podacima Ujedinjenih nacija, u našoj zemlji se godišnje baci nevjerovatnih 400.000 tona hrane. 

 

Da bi se shvatilo o kolikim količinama se radi i stvorila bar neka prividna slika o kolikom problemu je riječ, možda je najbolje navesti da bi se njom moglo natovariti oko 16.000 kamiona šlepera.

 

Ako bismo to podijelili sa brojem dana, mogli bismo doći do podatka da se u BiH svakog dana baci više od 40 kamiona tako neophodne hrane, koja mnogima u današnje vrijeme nije dostupna. Kako su pojasnili iz UN, jednu trećinu ove robe, oko 140.000 tona, bace prodavnice i tržni centri, a ostatak predstavlja “otpad” koji svakodnevno prave domaćinstva.

 

Prema procjenama stručnjaka, od pomenutih 140.000 tona hrane, čija je tržišna vrijednost otprilike od 130 do 140 miliona maraka, moglo bi se napraviti nevjerovatnih 280.000.000 obroka godišnje, odnosno 770.000 dnevno. Prema ovoj računici, u BiH ne bi trebalo da bude gladnih i željnih bar jednog obroka dnevno.

 

U BiH trenutno ima najmanje 60 javnih kuhinja u kojima se na razne načine dovijaju kako da svakodnevno prehrane oko 20.000 ljudi. Situacija postaje još teža jer je hrana sve skuplja i nedostupnija zbog pokidanih lanaca snabdijevanja, ali i zakonskih nelogičnosti koje sprečavaju vlasnike preduzeća da doniraju hranu koja im je pred istekom roka trajanja.

 

Ovakve i slične muke doživljavaju i u humanitarnoj organizaciji “Mozaik prijateljstva” iz Banjaluke, koja već godinama u svojoj kuhinji “Obrok ljubavi” dnevno pripremi oko 700 obroka za one najugroženije stanovnike, a vikendom, kada se vrše dostave, i više od 1.100.

 

 

Prema riječima portparola Uprave za indirektno oporezivanje BiH Ratka Kovačevića, u BiH su od plaćanja PDV-a oslobođene samo novčane donacije.

 

- To nije slučaj i sa hranom, jer neko ko je donirao tu robu izvršio je pravo na odbitak ulaznog PDV-a, odnosno smanjio je svoju vlastitu poresku obavezu na svom ulaznom računu - pojasnio je Kovačević, dodajući da bi ovim pitanjem trebalo da se pozabave zakonodavci.

 

Kada je u pitanju hrana koju je UIO BiH oduzeo, navodi da ne postoji pravni osnov da ona bude donirana javnim kuhinjama.

 

- Bilo koja vrsta robe, pa tako i prehrambeni artikli koji se oduzmu, imaju status privremeno oduzete robe i to znači da UIO takvom robom ne može raspolagati - pojasnio je Kovačević.

 

Prema riječima predsjednika ove organizacije Miroslava Subašića, od samog početka rada ove humanitarne organizacije ona uglavnom opstaje zbog solidarnosti običnih ljudi.

 

- Imamo pomoć i grada, a u nekim trenucima i od države, ali pretežno živimo, da tako kažem, od naroda. Problem je što država još nije usvojila zakon koji bi, recimo, zabranio bacanje hrane, kao što su već uradile pojedine zemlje u svijetu. U Francuskoj, primjera radi, niko ne smije baciti hranu i sve mora biti dodijeljeno javnim kuhinjama. Kod nas, nažalost, toga nema - kazao je Subašić, dodajući da je suludo da se tolika hrana baca u ovako siromašnoj zemlji.

 

Smatra i da bi javnim kuhinjama i humanitarnim organizacijama od velike koristi bilo i kada bi se ukinuo PDV, odnosno uvela nulta stopa na doniranu hranu.

 

- Siguran sam da bi u tom slučaju privrednici mnogo više pomagali, ne samo našoj nego i mnogim drugim javnim kuhinjama - poručio je on.

 

Upravo jednu ovakvu inicijativu pod imenom “Smanjimo uništavanje hrane - donirajmo je” nedavno je pokrenula Fondacija “Mozaik”, zajedno sa partnerskim organizacijama i uz finansijsku podršku USAID-a. U okviru ovog projekta osnovan je i Filantropski forum, koji okuplja sve zainteresovane kompanije i fondacije iz BiH.

 

Kako su istakli iz ove fondacije, mnoga preduzeća u BiH već doniraju hranu javnim kuhinjama i udruženjima koja se brinu o osobama sa lošijim imovinskim stanjem, a činili bi to i više ukoliko bi država kroz poreski sistem i izmjene postojećeg Zakona o PDV-u stimulisali ovaj vid dobročinstva.

 

Problem je, naravno, u poreskom sistemu BiH, gdje na donacije hrane treba da se plati PDV od 17 odsto, te stoga pojedina preduzeća koja već posluju u otežanim uslovima odlučuju da bacaju hranu koja je pred istokom roka trajanja.

 

Ovoj akciji pridružio se i doktor ekonomskih nauka Faruk Hadžić, koji je uradio i jednu analizu koja je pokazala da je samo u 2020. godini od 82,7 miliona maraka vrijednosti donirane hrane čak 12,01 milion otišao na PDV.

 

Ova Hadžićeva analiza pokazala je i da su preduzeća u pomenutom periodu bacila hrane u vrijednosti od čak 126,6 miliona maraka, jer im se više isplati uništiti hranu, nego je donirati, zbog poreza koji je potrebno platiti državi. Ukidanje naplate PDV-a na doniranu hranu treba da bude jedna od hitnih mjera donosioca odluka, čime će se dodatno pomoći našim sugrađanima kojima je pomoć neophodna.

 

- Tako su visoki poreski troškovi jedan od glavnih razloga zbog kojih se umjesto doniranja kompanije odlučuju za uništavanje hrane kako ne bi ugrozili svoje poslovanje i radna mjesta. Na taj način na gubitku su i društvo i država - istakao je Hadžić u svojoj analizi.

 

Kako je pojasnio, oslobađanje donacija hrane pred istek roka trajanja od plaćanja PDV-a otvara mogućnost da se značajan dio hrane koja se sada uništava usmjeri ka onima kojima je najpotrebnija. Ovom mjerom kompanije ne bi imale troškove uništavanja hrane, što na kraju povećava i osnovicu za plaćanje poreza na dobit, čime bi svi bili na dobitku: država, kompanije, javne kuhinje i krajnji korisnici.

 

- u BiH se godišnje baci 400.000 tona hrane

- jednu trećinu bace prodavnice i tržni centri

- bačena hrana vrijedna 126,6 miliona maraka

- moglo bi se napraviti 770.000 obroka dnevno

- Iz većine preduzeća sam dobio pozitivan povratni odgovor. Oni su saglasni da bi to bilo motivirajuće za njih i da apsolutno podržavaju, uz određenu rezervu da bi možda imali probleme sa inspekcijskim organima u vezi sa pravdanjem navedenih donacija - naveo je Hadžić.

 

U svoj analizi on je predložio tri moguća scenarija. Prvi je nivelacija cijena hrane pred istek roka trajanja, drugi uvođenje nulte stope PDV-a za sve donacije hrane i treći uvođenje nulte stope PDV-a samo za donacije hrane pred istek roka trajanja.

 

- Tokom konsultacija sa predstavnicima Uprave za indirektno oporezivanje, koji su pokazali spremnost da podrže ovu inicijativu, kao najizvodljiviji scenario prepoznato je uvođenje nulte stope za donacije hrane pred istek roka, a koji bi mogao biti dio nacrta novog zakona o PDV-u. U ovom slučaju najveću korist bi imale javne kuhinje i udruženja, koji bi mogli dobiti doniranu hranu u procijenjenoj vrijednosti od 126,6 miliona maraka, dok država u ovom slučaju ne bi naplatila bilo kakav dodatni iznos PDV-a. Preduzeća bi na ovaj način uštedjela troškove uništavanja hrane u iznosu od minimalno 6,33 miliona maraka, što je oko pet odsto vrijednosti ove robe - objasnio je Hadžić u svojoj analizi.

 

Prema njegovom mišljenju, i država bi u ovom slučaju imala indirektnu korist na svim nivoima vlasti, tačnije u svim budžetima, jer bi se do sada predviđeni iznos za donacije hrane u novcu mogao usmjeriti na dodatno osiguranje više obroka ili nabavku opreme neophodne za rad javnih kuhinja, posebno imajući u vidu da je realno očekivati da će porasti broj korisnika javnih kuhinja zbog negativnih efekata inflacije i mogućeg usporavanja i pada ekonomije, koji će pogoditi osobe sa niskim primanjima.

 

Pored toga, kako kaže, kompanije će dobiti priliku da pokažu svoju humanu stranu. U principu, svako dobija, a najvažnije je da niko u BiH ne bi trebalo da bude gladan, što je tragično u vremenu kada tolike količine hrane svakodnevno bacamo.

 

Problem bi mogao biti i nedostatak sabirnih mjesta, te povjerenje da će donirana hrana doći na pravo mjesto. To se, prema mišljenju Hadžića, može riješiti uvođenjem koncepta “banke hrane”, što nije novina, jer slična rješenja već postoje u susjednim zemljama.

 

Banka hrane predstavlja jednog od učesnika u procesu i sistemu doniranja hrane, povezujući osobe koje doniraju hranu sa onima kojima je hrana potrebna.

 

- Zbog sve veće dostupnosti interneta i informacionih tehnologija, a s ciljem minimiziranja troškova fizičkog skladištenja hrane u određenoj međufazi, mislim da je dobro uspostavljanje “digitalne banke hrane”, gdje bi se na onlajn način uvezali akteri u procesu doniranja hrane i pravila ravnoteža između ponude i potražnje za doniranom hranom. Putem navedene platforme, smanjili bi se troškovi prevoza i distribucije, te bi se hrana direktno transportovala do javnih kuhinja i udruženja, a preko njih do krajnjih korisnika. Ovaj proces može biti dvosmjeran, gdje, recimo, jedan trgovački lanac, putem kreiranog naloga, može ponuditi putem platforme robu i količinu robe koju je spreman da donira, a sa druge strane bi se javili posrednici i zatražili određenu količinu navedene robe. Drugi proces je da trgovački lanac može provjeriti šta je potrebno drugoj strani i direktno donirati traženu robu u određenoj količini. Na ovaj način bi se svi akteri mogli angažovati, ukoliko postoje veće potrebe u određenom trenutku za pojedinim proizvodima - poručio je na kraju svoje analize Hadžić.