Priče bude nadu: Mladi i na selu
U BiH su sve duži redovi mladih ljudi pred ambasadama zemalja Evropske unije koji jedini izlaz iz siromaštva vide u odlasku iz zemlje. Međutim, sve veća nezaposlenost u gradu, pojedine vrati na djedovinu gdje, kako kažu, uz marljiv i pošten rad može dobro
Prosečan poljoprivrednik u Republici Srpskoj ima više od 50 godina i sve manje snage da radi, dok mladi bježe sa sela. Bježe u grad, pa iz grada u inostranstvo, jer posla nema. I ostaje dilema, na kraju otići potpuno iz zemlje ili vratiti se na djedovinu, na selo i tu graditi svoj život ka boljem.
Mi vam donosimo priče koje bude nadu da nije sve izgubljeno.
Odlučio sam da ostanem na svom imanju, da se bavim povrtarstvom. Nisam otišao u inostranstvo, jer smatram da i ovdje mogu da imam budućnost u proizvodnji hrane. Mogu da zaradim platu i više od toga, rekao je student Poljoprivrednog fakulteta u Bijeljini, Miodrag Lazić.
Kako izgleda život uz žubor rijeke u staroj vodenici koja najfinije melje žitarice, otkrio nam je mladi mlinar Mladen Rađević.
Dvanaest godina bio je ugostitelj, a onda je pronašao svoj mir na dvjema rijekama uz koje je odrastao i koje su mu omogućile da zaradi za sebe i svoju porodicu.
Posao kao posao, radi se, mnogo se radi. Zemlja hoće da se obradi, posije, da se kasnije dođe do proizvoda. A dobar kvalitet turisti uvijek traže i proizvod može se prodati", kaže vodeničar iz Krupe na Vrbasu Mladen Rađević.
Marko Škero, 26-godišnji mladić iz Trebinja, imao je izbor da živi sa roditeljima u gradu i čeka posao ili da na selu sopstvenim radom gradi svoju budućnost.
Radio sam u jednoj privatnoj firmi, nisam bio zadovoljan, išao sam vani u strane zemlje ni sam se snašao i odlučio sam da dođem na selo. Tu sam, vidio svoju budućnost. Počeo sam sa radom, brao drva, imam svoj kamion i došao do ideje da napravim štalu i da se bavim stočarstvom, rekao je on.
Ono što je njemu poseban vjetar u leđa je podrška porodice. Na ognjištu gdje su njegovi preci odrastali čuva uspomene i dočekuje goste sa svojim proizvodima prepoznatljivim u Hercegovini - suvim mesom, sirom i naravno domaćom rakijom i vinom.
Oni su bili ponosni na mene zato što sam ja želio i odlučio da se vratim na očevinu tu na selo i živim i radim i da održavam sve. Od toga se može živjeti, samo treba rada, kazao je Marko.
I Miodrag i Mladen i Marko očekuju da će njihov rad prepoznati ne samo nadležni već i ostali mladi ljudi i shvatiti da treba zasukati rukave, dobiti podršku i rezultati neće izostati.