Djelo je to jednog od najvećih slikara Bosne i Hercegovine Ismeta Mujezinovića, nastalo u godinama prije Drugog svjetskog rata.

Do sada je portret vidjelo jako malo ljudi, a kad ga jednog dana predstave javnosti može ispričati mnogo toga - i o porodici Hasanović, i o samom Mujezinoviću.

„Pogledajte, Ismet se koristio obrnutom perspektivom, koje je i Leonardo da Vinci koristio kad je slikao Mona Lisu. Imate osjećaj da vas portretisani gleda ma gdje stali ispred slike", ispričaće slikarka Natalija Cimeša u svom ateljeu u Bijeljini dok objašnjava detalje portreta i počinje priču o tome kako je slika nastala, ali i dijelove životnog puta Ibrahima, njegovih predaka i potomaka.

Kad je 30-ih godina prošlog vijeka dolazio u posjetu majci u Bijeljinu, Mujezinović je pohodio kafanu „Kod Arapa", koju je, zajedno sa sinovima, držao stari Ibrahim - čovjek aristokratskog i elegantnog držanja, ali i za tu sredinu egzotičnog lika i tamne boje kože zbog čega su takve ljude u to vrijeme zvali Arapima. Njegova kafana bila je kulturno i intelektualno stjecište mladih intelektualaca u Bijeljini, ali i okupljalište antifašista kojima je i sâm Mujezinović pripadao. Umjetnik je zapazio Ibrahima, zamolio ga da mu pozira, na što je ovaj pristao i te, 1937. godine nastao je jedini portret tamnoputog čovjeka koji je za svojih 65 godina stvaralačkog rada oslikao Mujezinović.

Slika je dobila posebno mjesto u kafani, stajala je tamo punih 12 godina, a onda su jugoslavenske poslijeratne vlasti nacionalizovale kafanu „Kod Arapa". Jedina vrijednost koju su Mehi, starijem Ibrahimovom sinu, dozvolili da odnese bila je očeva slika. Zamotana u rolnu, kao porodična relikvija, kasnije je povjerena Mehinom sinu Ibrahimu, koji je ponio djedovo ime.

Ibrahim Hasanović bio je posljednji član svoje porodice koji je u junu 1992. godine izbjegao iz Bijeljine. Jedino što je ponio, bila je platnena vrećica i djedova slika.

Sliku vidjeli tek rijetki

Mnogo godina kasnije, obilazeći razne kulturne ustanove i galerijske prostore, Ibrahim Hasanović nudio je djedovu sliku i objašnjavao kako se radi o djelu Ismeta Mujezinovića, čiji su radovi proglašeni nacionalnim blagom Bosne i Hercegovine. Sticajem okolnosti upoznao je jednog kolekcionara, ujedno i menadžera akademske slikarke Natalije Cimeše, koji otkupljuje sliku, i daje je na restauraciju. U vještim rukama restauratora Sanjina Lugića portret dobija stari sjaj, ali još nije predstavljen javnosti i vidjeli ga tek rijetki.

„Nije samo čudesan put ove slike, nego i onoga ko je na njoj, njegovog pretka Hasana, ali i njegovih potomaka. I upravo zato želimo na poseban način vratiti sliku među ljude, zatvoriti jedan krug, jer to zaslužuju i Ismet Mujezinović, i njegova umjetnost. I da znate, vi ste možda sedmi ili osmi od onih koji su vidjeli sliku nakon restauracije", ispričaće Natalija Cimeša.

Dok među svojim radovima, koje priprema za skoro predstavljanje javnosti, prepričava priču o životnom putu jedne slike velikana bh. umjetnosti, ujedno objašnjava i kako želi da izgleda upoznavanje s jednim od Mujezinovićevih radova iz rane faze njegovog stvaralaštva. Svakako joj je želja kroz fotografije upoznati i javnost s kompleksnim restauratorskim radovima, ali najviše - sa životnim putem slike i jedne bijeljinske porodice, njihovom stradanju i onome najvrjednijem što su ponijeli iz kuće, a to je jedno umjetničko djelo.

Upravo je njoj, unuk portretiranog čovjeka ispričao i kako je slika nastala, i kakvu je sudbinu imala. Danas ne zna je li među živima, jer je prilikom jednog od posljednjih susreta prije pet godina bio u osamdesetima i vrlo krhkog zdravlja. Zato na poseban način želi ispričati priču o sentimentalnoj, ne samo umjetničkoj vrijednosti jednog djela.

„Kroz tu, posebnu izložbu želim i da pokažem sliku, ali i ukažem na značaj Mujezinovićevog djela jer mnogi, pogotovo mladi ni ne znaju danas ko je on, ko su Branko Ćopić, Meša Selimović, Ivo Andrić... Nije važno samo predstaviti njihova djela, nego i same umjetnike približiti ljudima na jedan lijep način. Oni su najbolje što od nas ima, ali su bili normalni, pristupačni, komunikativni ljudi. Kod nas je nešto vrijednost samo ako se plašiš toga, ali ne treba imati prema umjetnosti strahopoštovanje, nego samo poštovanje. Naš narod je generalno u jednom velikom neznanju, a ono je najveći neprijatelj", ukazuje Cimeša.