"Za mene su životni uslovi, u odnosu na one u kojima sam živjela nekada, nikakvi. Imam sobicu od 16 kvadrata, tu smo muž i ja, koji je takođe bolestan, ali ipak radi. Ja se ne mogu ovdje čestito okupati. Nemaš bojler, već moraš grijati vodu, ali šta ću, moram kada nemam ništa bolje. Bolje išta nego ništa, eto samo krov nad glavom što imam", žali se Gordana Đurić iz mjesta Panjik, u federalnoj opštini Lukavac, koja u Domu penzionera živi od 2002. godine, a u kojem je prije tri i po mjeseca, dodaje, slomila nogu.

Na teške uslove života upozorava i Ilinka Jović, koja živi sama, bez primanja i u svakodnevnoj borbi s bolešću.

"Imam dvije pumpice za disanje, a imam i visok pritisak. Živim deset godina ovdje. Bolesna sam toliko da ne mogu hodati. Najteže mi je što ne mogu nigdje otići i što nemam nikakva primanja. Ja bih skuhala nešto lijepo, ali nemam", priča kroz suze Ilinka.

U teške životne uslove koji utiču na psiho-fizičko zdravlje stanara Doma penzionera uvjerila se i psihijatar Dejana Cocić-Hadžiibrahimović, koja je priznala da je deset minuta boravka u ovom objektu uticalo i na nju.

"Zamislite da živite ovdje godinama, kako bi tek to uticalo. Uslovi su teški, a to su uglavnom stariji ljudi bez primanja, s određenim poteškoćama, bez nekog ko može da im pomogne. Život im se svodi na ovaj prostor", navodi ona.

Kako bi im život bar na jedan dan učinili dostojanstvenijim, ljekari Doma zdravlja organizovali su preventivne, besplatne preglede za sve stanare alternativnog smještaja.

S obzirom na to da živi sama i da se teško kreće uz pomoć štapa, na besplatan pregled je došla Jovanka Đorđević, čija se skromna sobica u kojoj boravi nalazi na istom spratu na kojem su ljekari pružali besplatnu uslugu.

"Ovo mi znači jer ne mogu otići kod ljekara, ne mogu sići niz stepenice ni ući u auto. Inače, pijem samo tablete za pritisak i nekad uzmem tabletu protiv bolova, ali to mi uvijek neko donese. Sama sam, bolesna, nigdje nikog živog nemam", ispričala Đorđevićeva.