Kaže ovo za "Glas Srpske" profesor međunarodnog prava Dragan Dakić analizirajući i komentarišući sadržaj presude izrečene u slučaju koji je pred Sudom BiH vođen protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, a zbog nesprovođenja odluka Kristijana Šmita.

Smatra da je u sadašnjim okolnostima iluzorno pred domaćim zakonodavstvom osporavati da li je Šmit mogao ili ne da donosi zakone, jer mu je Ustavni sud BiH tako nešto omogućio jednom od svojih odluka. Dodaje da se odluke ovog tijela ne mogu osporavati pred domaćim pravosuđem, ma kakve one bile, jer bi se radilo o bici izgubljenoj unaprijed. 

Pojašnjava da ne postoji nijedan domaći sud koji bi eventualno mogao da revidira odluke Ustavnog suda BiH, a koji je Šmita proglasio za ustavotvorca i zakonodavca. Kao rješenje vidi pokretanje sudskog postupka u drugim zemljama, van pravnog poretka BiH. Tom prilikom, pojašnjava, predmet arbitraže trebalo bi da bude Aneks 10, ali i četiri, u kojem se navodi da zakone mogu donositi samo parlamenti, a što je Šmit ignorisao jednostrano i samovoljno mijenjajući zakone. 

- Smatram da je trenutno najbolje rješenje za Republiku Srpsku i njene institucije da iskoriste svoje kapacitete i pokrenu međunarodne pravne mehanizme, zbog materijalne povrede Aneksa 4, koji je prvo počinio Ustavni sud BiH, a nakon njega i Kristijan Šmit. On nema ovlašćenja da donosi i nameće zakone. Ustavni sud mu je to omogućio na jedan pravno nakaradan način, navodeći da Šmit može obavljati funkciju domaćih vlasti. Stoga vlasti Srpske moraju sva pitanja sa političke prebaciti na teren pravne arene i to, kao što sam već rekao, pred nekim od međunarodnih sudova. Već je nešto takvo i učinjeno. Pokrenut je jedan ugovorno-pravni spor pred Stalnim arbitražnim sudom u Hagu. Pred njim će biti otvoreno pitanje da li BiH putem svog ustavnog suda može da jednostavno promijeni Aneks 4 i da bez rezolucije Savjeta bezbjednosti dopiše nekakvu zakonodavnu instancu. Samim tim će otvoriti i pitanje Aneksa 10, koji se 30 godina primjenjivao na jedan način, a u vrijeme Šmita na drugi - istakao je Dakić.

Dodao je da je u međunarodnom pravu praksa vrlo važan aspekt te da smo do Šmita imali proceduru da visokog predstavnika u BiH imenuje SB UN, odnosno da ovo tijelo donosi određenu rezoluciju o tome. 

- U slučaju Šmita toga nije bilo, a u svim prethodnim jeste. Političari iz FBiH navode slučaj Švarc-Šilinga, da ni u njegovom slučaju nije bilo ove rezolucije, ali zaboravljaju da je kasnije stigla potvrda iz SB UN da je on prihvaćen. Takođe, svi zaboravljaju da je ovo međunarodno tijelo svim visokim predstavnicima, osim Kristijana Šmita, verifikovalo, potvrdilo svaki njihov akt koji bi eventualno donijeli. Svaku smjenu i nametnuti zakon SB UN je aminovao, odnosno podržao. Šmit s druge strane nema rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN kojom se verifikuje njegov mandat, ali ni odobrenja za zakone koje je u međuvremenu nametao. On jednostavno štrči u ovoj priči. Da zaključim, Ustavni sud BiH je prekršio Aneks 4. Šmit je počinio niz nezakonitosti, koje treba da budu predmet za tužbu. Mora na sve ovo biti pravno odgovoreno, a ne politički - poručio je Dakić, dodajući da ovaj sudski postupak, s obzirom na sve argumente, ne može nepovoljno završiti po Republiku Srpsku.

Presuda

U presudi Suda BiH, u slučaju koji je vođen protiv predsjednika Dodika navedeno je da je Šmit legalno izabran od strane PIK-a te da za to nije bila potrebna rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Istaknuto je i da Šmit, na osnovu ovlašćenja koja ima, može da donosi zakone te da ona nisu podložna kontroli Ustavnog suda BiH. Poručeno je i da kada visoki predstavnik interveniše u pravni sistem tada djeluje kao vlast BiH, a zakoni koje donosi se moraju smatrati domaćim.