Pričao je kako je nekada bijeljinski Gradski park bio stjecište dobrih muzičara koji su na muzičkoj pozornici pravili prve korake i potvrđivali se kasnije kao vrhunski profesionalci u svijetu muzike. Pominjao je Tomu Zdravkovića, Zekerijaha Đezića, Ljiljanu Petrović, Sofku Nikolić, Nedžada Ibrahimovića.

,,Sve što se novo pojavljivalo u svijetu muzike, mi smo znali i mogli da odsviramo. U godinama prije Drugog svjetskog rata svirali smo u hotelu „Drina“,  u Sokolskom domu, Vatrogasnom domu.  Tu su se plesali najmoderniji plesovi toga vremena. Sve što sam čuo, mogao sam i da odsviram. Počeo sam svirati u četvrtoj godini. Prozvali su me vunderkindom. Već sa šest godina počeo sam nastupati na priredbama. Svirao sam klarinet, saksofon, džez trubu, harmoniku, bas gitaru, gitaru“, pričao nam je svojevremeno Meho Hanušić, podsjetivši se da je njegov djed prvu harmoniku donio davne 1890. godine iz Mađarske, te da je nakon toga harmoniku naučila svirati njegova nena, otac, majka, amidža, tetke...

„Kod nas je tako bilo. Dijete se rodi, prohoda, progovori i prosvira. To ti je naš fenomen. Sa harmonikom, ali i sa drugim muzičkim instrumentima, družio sam se od malih nogu. Nuđeno mi je da idem u Sarajevo, Tuzlu, Brčko, da predajem u školama, ali nisam mogao da se odvojim od svoje Bijeljine“, pričao je Meho Hanušić, muzička legenda Bijeljine, čovjek koji je često ponavljao da se „muzika mora svirati srcem i mozgom“.