Učestvovao je u izradi urbanističkog plana Bijeljine kakvu danas poznajemo. Zaslužan je za izgradnju mnogih objekata i realizaciju velikog broja značajnih projekata u Bijeljini, al ii mnogo šire. Prije rata bio je dugogodišnji director Građevinskog preduzeća “Rad” koje je zapošljavalo 1500 radnika i u vrijeme kada je on bio direktor, doživjelo svoje zlatno doba, o čemu i danas svjedoče mnogi nekadašnji radnici.

“Učili su me da se čine dobra djela i pomaže ljudima u nevolji. Zato sam sa 18 godina 1943. i otišao u partizane, zato sam sve izdržao u životu, pa i ovaj zadnji rat. Stariji sin i supruga umrli su dok smo bili u izgnanstvu. Nakon svega sam se vratio u rodni kraj jer sam se rodio sa pravoslavcima i s njima ću i umrijeti”, rekao je svojevremeno u intervjuu za Deutsche Welle.

Idrizova živopisna biografija, pored brojnih poslovnih uspjeha, bila je protkana i nekim ne tako lijepim trenucima. Tri godine proveo na Golom otoku.

Bio je uvijek pun života i elana. Bavio se pčelarstvom i, kako je često isticao, upravo je u tome bila tajna njegove dugovječnosti.

Idriz Hujdurović biće sahranjen sutra u 16 časova na bijeljinskom mezarju u Harema Lipiću, tzv. Selimovićima.