Predrag Rudović, muškarac iz Srbije, opisao je prije par godina u pismu za rubriku “Moj život u inostranstvu” koja izlazi na portalu Politike priču nastalu tokom čekanja aviona za Ameriku, a gdje su glavne akterke majka i kćerka. Sam taj čin, podsjetio ga je na njegovo prvo putovnaje van zemlje u potrazi za boljim životom.

Tekst vam prenosimo u cjelosti:

– Po aerodromima se poznaje zemlja. Velike i moćne države imaju ogromne aerodrome. Pravi mali gradovi kroz koje dnevno protutnje milioni ljudi. Manje nacije ispunjene duhom imaju i manje aerodrome, ali na njima vlada lijepa atmosfera dobrodošlice. Kada sletite u zemlju sa problemima, imate problema odmah na aerodromu – počeo je on svoju priču.

Dodao je da je dvanaest godina u emigraciji.

– Postoji nekoliko gradova na ovom svijetu koje mogu nazvati svojim: Beograd, tu sam rođen, Zaječar, tu sam živio, Niš, tu sam studirao, Madison, tu živim. Ali samo jedan aerodrom je moj aerodrom – „Nikola Tesla” u Beogradu. Samo odatle se polazi u svijet i samo se tu vraća kući. Prvo se leti desetak sati, pa presjeda negdje u Evropi i na kraju iz oblaka proviri Avalski toranj. Žena i djevojka se opraštaju. Grle se, ljube, plaču. Majka i kćerka. Dugo su skrivale suze i na kraju nisu izdržale – napisao je.

„Čuvaj se, piši, javljaj se svaki dan na ’skajpu’…”

– Zastajem sa čekiranom kartom u ruci i gledam ih iz prikrajka. Misli me vraćaju desetak godina unazad, kada sam prvi put stupio na ovaj aerodrom. Poslije dvodnevnog ispraćaja i opraštanja sa svima koje sam iole poznavao krećem u svijet. Vozi me prijatelj Mile kroz neopisivu kišu i noć u svom „stojadinu”. Jedva nekako dolazimo do Beograda. Stižemo mnogo ranije, pa majka i Mile ostaju na parkingu da malo odremaju, a ja sam nestrpljiv, hoću da vidim kako aerodrom izgleda, prvi put sam ovdje – napisao je.

Dodao je da ga je na samom ulazu dočekao me policajac. Nameračio se baš na njega. Gleda ga, prilazi, legitimiše, provjerava motorolom.

– Gdje li je danas taj policajac? Rado bih mu naručio jednu turu.

I dalje gledam majku i kćerku. Čvršće se grle i još jače plaču.

– Ne bojte se, gospođo, govorim toj ženi u mislima. Ne plači srpska majko. Budi jaka. Reći ću vam ja kako izgleda. Prvo će morati da prođe kroz obezbjeđenje. Kad prođe tu kapiju, onda nema nazad. Nema povratka. Stegnuće i srce i dušu i neće se okrenuti još jednom. Neće vas pogledati i mahnuti opet. Neće moći. Stegnuće srce i kročiće naprijed. Krenuće u svijet da svoje znanje, ljepotu i talenat da onima koji nas decenijama uništavaju. Tamo će znati više da je cijene. Tamo negdje gdje će gledati koliko vrijedi, a ne koga poznaje. Neće je kinjiti za platu, moći će iole normalno da živi i da i vama pošalje nešto para za normalniji život. Napredovaće spram svog truda, a ne pomoću spletki i podmićivanja – napisao je.

Dalje dodaje kako će upoznatinove gradove i nove ljude, a nedostajaće joj sve.

– Oduševljavaće se novim mjestima prvih par dana dok je ponovo ne salomi nostalgija. Onda će joj i ulice, i kafane, i priroda govoriti da tu ne pripada. Ali će joj i zidovi i ljudi davati šansu koju ovdje nema.

Isprobaće sve kuhinje svijeta, počeće da jede suši, naučiće da se služi drvenim štapićima u kineskim restoranima, a ostaće gladna vaše pite i vaših palačinki.

Proći će nekolik godina dok se ne snađe i dok tuga ne popusti. Tada će početi da je zaboravljaju svi koje voli i da je se sjećaju svi koji su je sada zaboravili, svi koji se nisu sjetili da pošalju poruku za srećan put.

Ne boj se, srpska majko! Na hiljade nas je otišlo. Mora i ona. Šansu koju ima ne smije da propusti. Ona ima toliko sreće spram drugih. Neke nema ko ni da isprati, vi je toliko grlite i ljubite. Neki krenu sami, pa šta im bog da…

Pustite je iz tog zagrljaja, obrišite suze. A ja vam obećavam, ako se slučajno zadesi u mom gradu, čuvaću je kao sestru. Ako ne, čuvaće je neko drugi. U bijelom svijetu našeg šljama ima mnogo, ali ipak još uvijek ima i pravih Srba.” Gledam ih još neko vrijeme, a onda odlazim. Opet prolazim kapiju obezbjeđenja, samo je sada mnogo lakše nego prije desetak godina. Ali dok prolazim, hvata me misao: da li ja to odlazim ili se vraćam? Više, čini mi se, ne znam ni sam, napisao je on na kraju svog autorskog teksta za Politiku.