„Mene su kao klinca pitali: 'Kada porasteš, čime bi volio da se baviš?'.Ja sam rekao da ću biti sportski komentator i da ću komentarisati  utakmicu u kojoj će Jugoslavija pobijediti SAD sastavljene od NBA zvijezda. Ispalo je proročki, nisam znao šta sam lupio, ali mi se to desilo 2002. godine. Nakon dvije, tri godine, sam shvatio da sam ostvario životni san“, ističe Stojanović, Bijeljinac prepoznatljivog glasa, koji besprijekorno prenosi sportske događaje.

 

Stojanović: Isključivo radom. Morate prvo da volite ono što radite, da budete zaljubljenik u posao koji obavljate. To je univerzalna formula za svaki vid ljudske djelatnosti. Potpuno sam siguran, da nisam uspio kao sportski komentator, bio bih dobar monter centralnog grijanja. Taj posao sam radio sa svojim ocem kada sam bio osnovac i srednjoškolac. Istina, san mi je oduvijek bio da budem sportski komentator ili vozač Formule 1. Dok sam maštario o tome na prostoru bivše Jugoslavije je živjelo 23 miliona ljudi. Za klinca iz male Bijeljine, nisu mi davane velike šanse. Međutim ako imate dovoljno želje, motiva i  vjere u Boga, možete da uspijete. Suštinski, iza svega stoji ozbiljan rad. Naravno, mora malo i sreća da vas pogleda. Potrebno je da vam se neki putevi otvore i bitni ljudi zapaze. Hrabro i bez pretjeranog respekta prema starijim kolegama. Svakodnevno i strpljivo izgrađujete sopstveni identitet. Ni Rim nije izgrađen za jedan dan.

Stojanović: U principu, prenos utakmice je nešto najlakše u samom poslu. Utakmica vas vodi, razvoj događaja u meču je takav da uvijek imate nešto da prokomentarišete, da date neki svoj pečat. Najteži dio posla u principu je priprema utakmice. U zavisnosti od njene važnosti traje i priprema. Uobičajena je između pet i šest sati, ali recimo za velike mečeve  poput Ligu šampiona, bez osam - devet sati pripreme je nemoguće odraditi dobar prenos. Jednostavno se vodim činjenicom da moram znati više od prosječnog gledaoca. To pretpostavlja da obiđem sve portale specijalizovanog karaktera, koji se bave isključivo fudbalskim temama.

 

Kada prenosim utakmice Serije A, odnosno italijanski šampionat, posjećujem portale koji blisko prate klubove koje u tom trenutku radite. Ako komentarišem Juventus, idem na „Tutosport“, ako prenosim Milan i Inter idem na „Gazetu“ i „Korijere“ ,za Romu i Lacio posjećujem „La Republiku“ itd... Sve u današnjem vremenu je dostupno ali morate da budete aktivni svakodnevno, da permanentno u kontinuitetu pratite  dešavanja. Većinu podataka nikada ne iznesem u toku prenosu ali ako štoper ili rezerva postigne gol a nešto posebno znam o njima, onda je to pogodak u metu. 

Stojanović: Postoje određene karakteristike ličnosti koje ne možete steći, koje su jednostavno urođene, odnosno date od Boga. Međutim, prevashodno je potrebno  da ste načitani i da posjedujete ogroman fond riječi. To Vam omogućava da specijalne situacije na terenu verbalizujete na odgovarajući način. Potrebno je svakodnevno retoričko nadgrađivanje ličnosti. Utakmice su nepredvidive, nikada ne znate šta se može desiti. Recimo i tuču morate znati da prokomentarišete, a da pri tome povedete računa da ne pretjerate u kritici. Subjektivizam i simpatisanje određenog kluba su zabranjeni pojmovi. Od prirodnih afiniteta, potrebne su dubina glasa i jasnoća u izražavanju. Iz glasa mora da izlazi vedrina. Niko ne želi da čuje namrštenog komentatora. Čuveni i pomalo otrcani termin dikcije na kojeg se mnogi pozivaju a ne znaju šta znači, takođe mora da bude prisutan. Kada imate sve navedeno, tek onda do izražaja dolazi poznavanje materije. 

Stojanović: Naravno da ih je bilo. Ne postoji komentator koji nije imao lapsuse. Za 26 godina karijere i nebrojeno utakmica, nemoguće ih je izbjeći. Uostalom, svaki odlazak u Beograd na Arenu Sport pretpostavlja da komentarišem dvije utakmice u toku dana. Dakle, to je 180 minuta govorenja. Neka svako proba da uhvati sebe da priča 180 minuta i da ne napravi lapsus. Naučno je dokazano da čovjek dnevno u prosjeku priča između 14 i 17 minuta. Dakle, bez želje da se pravdam, ali je nemoguće u profesiji kojoj se bavim izbjeći lapsuse. Možda najpoznatiji je bio za vrijeme Zimskih olimpijskih igara 2006. godine u Torinu. Prenosio sam neku biatlonsku trku koja ima interval start. Recimo, učestvuje 70 takmičara u trci i svaki biatlonac kreće sa starta u razmaku od pola minuta. Naš takmičar koji je predstavljao Bosnu i Hercegovinu inače član Skijaškog kluba Jahorina sa Pala, bio je među vodećima na startu. Na drugom kontrolnom vremenu je imao prvo  prolazno vrijeme. Ne obraćajući dovoljno pažnju na pravila discipline, a oduševljen njegovim prolaznim vremenom, proglasio sam ga u tom trenutku za najveću senzaciju trke i kao vjerovatnog kandidata za medalju. Međutim, kako je trka odmicala, shvatio sam kolika je to greška bila. Momak je na kraju završio na 69.mjestu. Poslije sam od članova BH Olimpijskog tima čuo da je polovina Pala izašla na ulice spremna da slavi, u trenutku kada sam ga proglasio kandidatom za medalju. 

Stojanović: Često sam prilici da se susretnem sa ljudima koji uvažavaju i poštuju moj rad. Nerijetko dobijam pohvale, pretežno u prolazu, na ulici ili kafiću, najčešće poruke preko Mesindžera. Naravno, bilo je i kritika, na sreću daleko manje. U karijeri koja traje već 26 godina obilazeći različite gradove, nekoliko puta su mi ljubitelji sporta organizovali sjajne dočeke. Posljednji takav bio je u Mostaru 2019.godine od strane navijača Zrinjskog. Ako na Areni Sport komentarišete utakmice nokaut faze Lige šampiona, normalno je da Vas sluša preko pola miliona ljudi, nekada i više. Stoga je prirodno da Vas ljudi prepoznaju. Pojedinci se žele upoznati i prenijeti mi neke svoja zapažanja jer našem narodu je sport izuzetno bitan.

 

Trudim se da budem strpljiv i svakoga saslušam. Međutim, iskren da budem ponekad je opterećujuće. Uglavnom, zapažanja publike odnosno gledalaca su mi vrlo bitna, mada postoje momenti kada želim da se isključim iz svega. Kako „matorim“ sve više kafu volim da pijem sam, da živim i djelujem mirno. Uvijek će biti onih koji će hvaliti i kritikovati. Za profesionalno usavršavanje su neophodnii jedni i drugi. Međutim, jedini validni parametri uspješnosti u poslu sportskog komentatora jesu dužina trajanja i broj velikih događaja koje ste komentarisali. 

Stojanović: Bio sam veliki ljubitelj sporta do svoje 32. godine. Onda je na Olimpijskim igrama u Atini 2004.godine, čuveni argentinski reprezentativac Manu Đinobili postigao koš u posljednjoj sekundi utakmice protiv Jugoslavije. Bio sam u Indor Holu u Pireju i komentarisao taj meč. Toliko sam se iznervirao da sam za malo zaplakao i ubrzo shvatio da tako više neće moći. Podvukao sam crtu i rekao sebi: „Ljubav prema sportu stavi na stranu, ovo je sada tvoja profesija, koju moraš valjano obavljati“. Izvjesni uvod u ovakav stav se desio dvije godine ranije, kad sam komentarisao četvrtfinale Svjetskog prvenstva u košarci održanog u Indijanapolisu između SAD i Jugoslavije. Taj meč je bio realizacija mog dječačkog sna. Naime, mene su kao klinca pitali: 'Kada porasteš, čime bi volio da se baviš?'.

 

Ja sam rekao da ću biti sportski komentator i da ću prenositi utakmicu u kojoj će Jugoslavija pobijediti SAD sastavljene od NBA zvijezda. Ispalo je proročki, nisam znao šta sam lupio, ali mi se to desilo 2002. godine. Poslije dvije, tri godine, sam shvatio da sam ostvario životni san. Nakon toga sam posao shvatao kao profesionalac. To pretpostavlja da budete dobro plaćeni i da onome ko vas dobro plati, vratite maksimum koji posjedujete. Ne gledam mnogo utakmica. U toku godine ću pogledati tri ili četiri značajna susreta. Naime, kada bih gledao onoliko utakmica koliko i prenosim, a godišnje komentarišem više od 250 utakmica, život bi se pretvorio samo u utakmice. Više volim da čitam duhovnu literaturu. Takođe, često sam u prilici da pomognem ljudima u nekim drugim oblastima života. Sport volim, ali ne u tolikoj mjeri koliko bi se to moglo očekivati od mene. Postoje stvari koje više oplemenjuju i čine da budemo kreativni i maštoviti.