Ima draži u tome, nekako je toplo iako termometar pokazuje drugačije. Ovo je vrijeme za mirnije, povučenije ljude. LJeto je divno, ali nekako je bučno, vole ga ipak više oni skloni paradiranju. Naš grad u sebi nosi oba karaktera. U julu vri, u oktobru spi. Raspjevan je i veseo preko ljeta, dolaze mu mnogi iz bijelog svijeta, ali ma koliko da je to šarenilo lijepo, kao i svako i on se umori. Treba mu mir. 

Krivudave su i uske njegove ulice, ali su baš taman. Sinhronizovani koraci dva para cipela, topao zagrljaj, i duga prazna ulica kraj parka. To je čovjeku toliko bitno, bitnije od mnogih stvari na ovom svijetu. Zbog raznih tričarija koje nas okupiraju ne razumijemo suštinu. Često je shvatimo na teži način, tek kada nas nešto jako udari po glavi, i opomene. 

To što objektivno živimo u jednom gradiću na sjeveroistoku male balkanske zemlje, ne mijenja nimalo lični osjećaj da smo centar svijeta kada iskreno volimo nekoga, i taj neko voli nas. Kada osjećamo ljubav, ljepše je nego onima u Riju, ili Ibici. Niko nije romantik sam po sebi, ubijeđen sam da je to zabluda. Romantičnim čovjeka čini srodna duša. Postoji negdje na planeti osoba za svakoga od nas, koja će učiniti čudo i najvećeg namćora pretvoriti u poetu.

Problem je nepovjerenje među ljudima, problem je zaziranje i pretjerana obazrivost. Svijet se iskvario, pa se svako boji iskrenosti, plaši se da ne bude izigran, nasamaren. Mnogi razmišljaju na način da im u svakom odnosu sa drugim ljudskim bićem treba štit, odbrambeni mehanizam, pa su bezobrazni i drski nazor, suprotno svojoj prirodi. Svi smo rođeni kao dobri i nevini, neki su takvi i ostali, dok su druge nesrećne okolnosti iskvarile. Čovjek ne treba biti budala i svakome pokloniti pažnju i povjerenje, ali ne treba biti ni još veća budala i tjerati od sebe svakoga ko želi da mu se približi. Ako nekome danas pružiš šansu, već ove zime ćeš možda biti centar svijeta, i šetati uz pečeni kesten sa svojom srodnom dušom.

Piše: Stojan Krunić