Životni put ovog pripadnika "Mlade Bosne", koga su zbog učešća u događajima vezanim za Sarajevski atentat austrougarske vlasti osudile na smrt vješanjem i koji je pogubljen u Sarajevu 1915. godine, ostao je dio istorijskog pamćenja Priboja, gdje je radio kao prosvjetni radnik i učestvovao u kulturnom i društvenom životu zajednice.

Protojerej-stavrofor Zoran Ilić, paroh u Priboju kaže da se u muzejskoj postavci čuvaju brojni predmeti koji svjedoče o vremenu u kojem je živio i radio Veljko Čubrilović i ističe da je obaveza stalno djeci govoriti o slavnoj prošlosti, upoznati ih sa istorijom, da znaju ko su bili njihovi preci i kakve su vrijednosti zastupali.

"Oni su bili istinske patriote, spremni da daju svoje živote za slobodu i za buduća pokoljenja. Osnovna namjena ovog muzeja jeste da učenici iz svih krajeva dolaze ovdje na ekskurzije, kako bi se upoznali sa istorijskim činjenicama, bolje razumjeli borbu mladih ljudi iz tog vremena, vidjeli fotografije, pisma i druge predmete koje čuvamo. Među njima su školske klupe iz tog perioda, kao i pisma koja je Čubrilović iz zatvora upućivao svojoj supruzi Jovanki", rekao je Ilić.

Muzejska postavka sadrži predmete i dokumente iz vremena u kojem je djelovao Čubrilović, kao i knjige posvećene Sarajevskom atentatu i pripadnicima “Mlade Bosne”, među njima je i građa koja podsjeća na njegovog brata Vasu Čubrilovića, istaknutog istoričara i jednog od poznatijih članova porodice.
​ 
On je dodao da se muzejska zbirka kontinuirano obogaćuje novim predmetima, a značajnu podršku u njenom proširivanju pruža opština Lopare, koja ima razumijevanja za očuvanje istorijskog i kulturnog nasljeđa ovog kraja.

Posebnu vrijednost zbirci dale su i Veljkove unuke Vera Kovačević Vujčić i Jovanka Konjiković, koje su u decembru 2024. godine posjetile muzejsku postavku i poklonile fotografije, dokumente, knjige i originalnu nošnju njihove bake Jovanke, Veljkove supruge.

Ovi predmeti dodatno osvjetljavaju porodični život Čubrilovića i vrijeme u kojem su živjeli i radili u Priboju.

Paroh pribojski ističe da je Veljko bio nevjerovatan čovjek koji je za samo pet godina rada učinio toliko za ovu zajednicu, da je nekima za sličan doprinos bio potreban čitav radni vijek - osnovao je pododbor ,,Prosvjete”, antialkoholičarsko društvo i različite druge sekcije, bio je i organizator ,,Sokolskog sleta” u Priboju, na kojem se okupila omladina iz cijele sjeveroistočne Bosne, učestvujući u takmičenjima u različitim sportskim disciplinama.
 
Obnovljeni objekat osveštan je u septembru 2024. godine, na praznik Svetog mučenika Agatonika – Arlijevdan, krsnu slavu pribojske crkve, a  sveštenik Ilić kaže da su crkva i stara škola, u kojoj se danas nalazi muzejska postavka posvećena Veljku Čubriloviću, od početka bile neraskidivo povezane.
 
"Kada je počela gradnja crkve, počela je i gradnja škole, u kojoj se danas nalazi muzej. Ta dva objekta oduvijek su bila povezana. U Priboj su tada došli prvi učitelji, među kojima su bili Veljko Čubrilović i njegova supruga Jovanka", priča paroh pribojski.

Hram Rođenja Presvete Bogorodice u Priboju jedna je od najstarijih pravoslavnih svetinja podmajevičkog kraja, čija istorija svjedoči o istrajnosti naroda u očuvanju vjere, tradicije i običaja.

Istorija te svetinje vezana je za vrijeme kada su pravoslavni vjernici, uprkos brojnim teškoćama, nastojali da dobiju svoju bogomolju i stvore mjesto okupljanja za cijelu zajednicu.

Paroh pribojski podsjeća da je izgradnja Hrama Rođenja Presvete Bogorodice bila rezultat dugogodišnje želje mještana da dobiju svoju bogomolju. Kako ističe, uz zalaganje tadašnjeg paroha protojereja Save Gavrića, stanovnici Priboja uspjeli su da, pred kraj osmanske uprave u Bosni i Hercegovini, dobiju odobrenje za gradnju crkve.
 
"Gradnja hrama počela je 1880. godine na mjestu zvanom Molitvište, gdje se crkva nalazi i danas. Hram je završen u ljeto 1883. godine, a osveštao ga je tuzlanski mitropolit Dionisije Ilijević 22. avgusta iste godine, na dan Svetog mučenika Agatonika, prema tadašnjem kalendaru. Iako je prvobitno bilo predviđeno da se hramovna slava obilježava na Malu Gospojinu, odnosno na praznik Rođenja Presvete Bogorodice, narod se već naredne godine spontano okupljao na dan Svetog mučenika Agatonika. Tako je nastao običaj koji se održao do danas, pa je ovaj praznik u narodu poznat kao Arlijevdan", navodi Ilić.

Oko hrama se kroz istoriju razvijao društveni život sela. Crkva nije bila samo mjesto molitve i bogosluženja već i prostor susreta, okupljanja i čuvanja običaja koji su povezivali generacije.

Njena porta i sabori postali su dio identiteta Priboja i okolnih mjesta, a tradicija okupljanja nastavila je da živi kao važan dio lokalnog nasljeđa.