Milenko kaže da je sve do početka devedesetih godina, s obzirom na to da je po zanimanju rudarski tehničar, radio u Tuzlanskim rudnicima. Ipak, ove dvije i po decenije pomogle su mu da nauči puno o zanimanju poštara, istovremeno da stekne i povjerenje kod ljudi, kada je u pitanju dostavljanje i uručivanje pošiljki.

„Poštar mora biti uvijek dobro raspoložen, kako za posao, tako i za razgovor s ljudima. Ljudi to od poštara i očekuju. Oni uvijek čekaju neku dobru vijest, pismo, novčanu pošiljku, penziju. Radim u gradskom rejonu, te moram koristiti bicikl, kao prevozno sredstvo. Nije uvijek ugodno sjesti na bicikl, pogotovo zimi, kada su veliki minusi. Imali smo izuzetno hladnu zimu u januaru, otegao se mjesec kao gladna godina. Ipak, izdržalo se i to. Kad imamo više pošiljki, zbog tereta, koristimo bicikl i korpu koja se na biciklu nalazi. Ukoliko nema tereta, onda se može i pješice“, priča Milenko za portal Info Bijeljina.

Milenko kaže da od svoje poštarske plate školuje dvoje djece, kćerku koja studira medicinu u Foči i sina koji studira u Bijeljini.

„Supruga je po zanimanju elektrotehničar i na birou je od 1993. godine. Živi se i izdržava nekako. Nastojim da budem ljubazan prema ljudima kojima nosim pošiljke i većina njih je zadovoljna mojim radom i ophođenjem. Kažu da me ne bi mijenjali za nekog drugog poštara“, kaže u šali poštar Milenko.

Milenko kaže da se mora ponekad nasmijati, kad mu i nije do smijeha, jer i to je sastavni dio poštarskog posla. Kaže da  se njegovom dolasku u dvorište ili pred vrata stana najviše raduju penzioneri.

„Nema više čestitki za Novu godinu, dopisnica i puno pisama. Sada ljudi trguju uz pomoć interneta, sve se mijenja. Više se koristi i brza pošta. Meni je ostalo još desetak godina do penzije. Treba još puno raditi i dokazivati se“, kaže Milenko, prisjećajući se i jedne neprijatne situacije, kada su ga je prije desetak godina  u naselju „Pet jezera“ u Bijeljini opljačkali nepoznati razbojnici.

„Bilo je to kao na filmu. Samo što sam zakoračio na prvu stepenicu, da uđem u zgradu, zaustavio se automobil iz koga su istrčala dvojica mladića i napali su me, s namjerom da mi otmu poštarsku torbu. Vozač je bio u automobilu. Sve je trajalo tridesetak sekundi. Polomili su mi naočare, imao sam ozljede po licu. To je za mene bila velika trauma. I dan – danas, kad dođem u tu ulicu, sjetim se svakog detalja“, priča poštar Milenko. On kaže da su kradljivci poslije otkriveni, ali da mu u policiji nikada nisu saopštili imena razbojnika.

Bijeljinski poštari imaju pune ruke posla, jer se grad širi, niču nova gradska naselja, a često se suočavaju i sa problemom neobilježenih ili neadekvatno obilježenih ulica i objekata.