“Vraćao sam se kolima sa posla i na autoputu kod Šimanovaca, u pravcu ka Beogradu primetio u zaustavnoj traci djevojku sa djetetom kako stopira pored parkiranih kola. Vidjelo se da su u problemu. Zaustavio sam se, vratio se nekoliko metara u rikverc. Automobil im se pokvario… Pozadi je bila i starija žena. Vidjelo se da je djevojka uplašena. Rekao sam joj da ću potražiti pomoć, da ne brine i ostavo kolegu sa kojim sam bio u kolima da čeka sa njima dok ja ne dovedem pomoć. Čisto da bi bila mirnija, da ne pomisli da se neću vratiti“, priča Miloš za Mocart Sport, čitavu anegdotu maltene u dahu: „Kada smo riješili problem sa kolima, pitala je da li neko od nas dvojice prati fudbal i da joj kažemo ako bismo željeli da idemo na Evropsko prvenstvo u Njemačku da pogledamo neku utakmicu Srbije. Razmijenili smo brojeve. Nije rekla da joj je muž fudbaler, reprezentativac. Kako smo kolega i ja ostali sami rekli smo jedan drugom – Em smo joj pomogli, a ona našla da se zeza sa nama. Dva, tri mjeseca kasnije, zvoni telefon – Nemanja Maksimović zove iz Španije. Pomogli ste mojoj ženi na putu, želio bih da se odužim u znak zahvalnosti. Tražio je da pošaljem sliku svog pasoša i pasoša osobe sa kojom bih išao na put. I eto, avionske karte, hotel, karte za utakmicu – sve je sredio“

I tako su Miloš i njegov prijatelj Vladan završili na Feltins, ili kako se stadion zove tokom Evropskog prvenstva Auf Schalke areni. Nije Srbija izbjegla poraz, ali ih nije ni razočarala. “Prvo poluvrijeme smo bili malo uplašeni, drugo okej odigrali... Nedostajala je završnica, neko ko će dati gol. Iskreno, očekivao sam da će da nas razbiju, a ispostavilo se da nisu ništa posebno.

Saka je bio najveći problem”, priča Miloš i nakon onoga što je vidio od 45. do 90. minuta protiv Engleske, vjeruje u prolaz: „Nadam se da ćemo proći. Siguran sam da ćemo pobijediti Sloveniju ako budemo igrali kao u drugom poluvremenu, napadački.“ Utakmica se završila, napolju kišilo… Kad eto Makse. Javio se reprezentativac Srbije da pita da li je sve bilo u redu. Gest za potvrdu da je ljudina i koliko je zahvalan čovjeku koji je pomogao njegovo porodici. Nije lako snalaziti se po njemačkim ulicama, po glavnim i sporednim željezničkim stanicama. Naročito kada idete iz grada u grad. Sa dortmundskog aerodroma do smještaja u gradu, nakon toga do glavne željezničke, pa voz za Gelzenkirhen. „Čitavo putovanje je bilo ludo. Stigli smo, nismo znali ni gdje, ni šta. Završili smo sa mnogo srpskih navijača u vozu. U Gelzenkirhenu sve vrvi od Engleza.

Nismo uspjeli da se uguramo u prevoz do stadiona, krenuli pješke, pa smo u jednoj sporednoj ulici platili nekon Nijemcu da nas odveze. U povratku srećom naletesmo na dva naša čovjeka. Izšli su za Dizeldorf ili tako nešto i samo su rekli – Upadajte. Dovezli su nas bukvalno ispred hotela u Dortmundu. Kada pričam ljudima kompletnu priču, svi mi na prvu loptu kažu da lažem. Zaista ne smatram da sam uradio nešto spektakularno. To bi trebalo prirodno da dođe ljudima da pomognu nekome u nevolji“, zaključuje Miloš. Čini dobro i dobrom se nadaj. Naravno da se Miloš nije nadao, ali dobio je uspomenu za cijeli život, piše MozzartSport.