Gordana Radonjić-Mitrović rođena je 1983. godine u Bijeljini. Odrasla je i završila osnovnu školu na obroncima Zlatibora  u malom planinskom selu Brekovo, blizu Arilja. 

Ljubav prema knjigama, čitanju  i pisanju nije se rodila preko noći. Začeta je od njenog ranog djetinjstva, zahvaljujući majci koja je po profesiji učiteljica. Gordana je od rođenja  bila okružena  knjigama i ta njena ljubav prema knjizi s njenim odrastanjem je jačala, kako bi kasnije prerasla u nešto više – pisanje poezije. Ljubav prema poeziji javila se skromno, stidljivo, s prvom napisanom pjesmom još u trećem razredu osnovne škole. Poezija je od tog vremena u potpunosti zainteresovala  i “začarala” do te mjere da je živjela njen život i vraćala joj se svaki slobodan trenutak.

Novinarima InfoBijeljina Gordana govori o svojim neraskidivim vezama za rodni kraj. Nekako sam uvek bila vezana za Bosnu, moja majka je  rodom iz  Kojičinovca kod Bijeljine. Poslednji put u Bijeljinu smo došli 1990. godine, pred rat.Tada sam imala sedam godina.Trebala sam krenuti u prvi razred. Kada se zaratilo, nismo dolazili. I to me je  strašno pogodilo, kaže Gordana. Prve pjesme napisala sam u trećem razredu osnovne škole, upravo na temu rata, pjesme “Svoj deci sveta“ i „Da nije rata“. Tada  sam otkrila da je to odličan način za utapanje emocija. Ja to zovem utočiste duše .Od tog vremena počinjem periodično da pišem, sjeća se pjesnikinja.

Njene prve pјesme nisu uvrštene u sadašnju zbirku pjesama “Zagrljeno klasje”, koju je nedavno promovisala kao svoj književni prvenac, ali nekada će biti sigurno, tvrdi Gordana.

Kada je prešla u srednju školu u Užice, učlanila se u književni klub "Rujno". Tadašnji predsjednik književnog kluba, pokojni Mišo Ćosović, bio je najzaslužniji za formiranje nje kao pjesnika. U tom vremenu je  paralelno igrala folklor u KUD -u Sevojno, kao i standardne i latino plesove, koji su poslije poezije, kako kaže, njena druga strast.

Nakon završetka srednje škole, prilikom podnošenja dokumenata za dobijanje pasoša u Bijeljini, vidjela sam konkurs - poziv za žene u policiju. Donijela sam iznenadnu odluku da konkurišem,jer moji roditelji nisu bili u mogućnosti u to vrijeme da mi obezbijede školovanje na  fakultetu. I tako počinje priča vezana za njen sadašnji posao policajca. Završila je akademiju u Banja Luci i 2003. počela raditi u Bijeljini. U suštini, nisam voljela ovaj posao, ali vremenom naučiš da voliš. Prosto pronađeš dobre strane, a to je  rad sa ljudima, pomažem im i moj posao je prilično dinamičan, što odgovara mom temperamentu, kaže Gordana.

Dolaskom u Bijeljinu učlanila se u Književni klub  Jovan Dučić. Pokojni profesor Slobodan Petrović, prepoznavši njen poetski potencijal, uvrstio  je njenih pet pesama u Zbornik “Semberska lira”. To joj još više pružilo podstreka za pisanje i napredovanje u književnom radu. Družeći se sa piscima upoznala je pjesnike i druge književnike sa ovih prostora, koji su joj pružili podršku i podsticaj za rad, jedan od njih, kojeg posebno izdvaja, je Grujo Lero .

Imali smo nastupe i gostovanja svuda, i već tada su me nagovarali da objavim knjigu, ali ja nisam bila spremna. Prosto je za sve potrebno vrijeme, da sazri k’o klasje, tako je i nastao naziv nedavno objavljene prve zbirke poezije “Zagrljeno klasje”, objašnjava pjesnikinja.

U poslednje tri godine pišem dječiju poeziju, inspiracije mi ne fali, s obzirom da imam troje djece. Inspiraciju pronalazim u svemu što me okružuje, ne mogu da se baziram konkretno na nešto specifično. I nikad ne znam šta i kad će me inspirisati, pa i pjesme pišem u dahu. Znala sam pjesmu napisati u autobusu, kad me zadesi trenutak inspiracije, kaže Gordana.

Ljubav prema knjizi i čitanju bila je oduvijek prisutna u njenom životu. Pri tome nije bilo važno da li je riječ o novoj ili staroj knjizi, ljubavnom ili istorijskom romanu, obaveznom štivu ili preporučenom djelu, svjetskom bestseleru ili ponosnom prvorođencu nekog nepoznatog autora. 

Gordanine pjesme, specifičnom poetičnošću, pobuđuju osjećanja svih čitalaca. Dopadljivo i vrlo iskreno pjesnikinja se igra riječima, služi se zanimljivim jezičnim obrtima, pa su njezine poruke lako shvatljive i prepoznatljive.Skoro sve njene pjesme posvećene su djeci, stihovi njenih pjesama su, lepršavi, razigrani i puni onomatopejskih izraza. Gordanin odnos prema poeziji sasvim je ličan. Ona pjesmu živi svojim životom, kao što svojim pjesničkim perom piše lirske pjesme uzvišenog sadržaja. 

U poetskom svijetu pjesnikinje sve je moguće, pa i „zvijezde perlama mjesečine vezivati“. U suštini, glavna inspiracija za pisanje poezije je  ljubav. Ljubav kao snaga - pokretač svega, ljubav prema životu uopšte.

Ne znam da li je tačna izreka da su knjige najbolji prijatelji, ali u svakom slučaju jedne su od mojih najvjernijih prijateljica. Uvijek su tu, pri ruci, spremne da mi se u potpunosti predaju, da pretoče svoju dušu u mene, da mi pruže društvo u trenucima samoće, da me obraduju i nasmiju kad mi je to najviše potrebno, da me rasplaču, nauče nečemu novom ili podsjete nečemu već naučenom a zaboravljenom, kaže  pjesnikinja policajac koja više voli da  piše poeziju, nego kazne za saobraćajne prekršaje. 

Piše : Snežana Milošević