Razlog se na prvu loptu čini nevjerovatan; požderaće ga do posljednje mrvice jedna vrsta bakterije.

Čovječanstvu je trebalo čak 73 godine da bi Titanik nakon brodoloma 1912. uopšte pronašli. Zasluge za to pripadaju Robertu Balardu, okeanografu sa Univerziteta Rod Ajland, ali je uglavnom nepoznato da su na Titanik nabasali skoro pa slučajno, tragajući za dvije potonule nuklearne podmornice. Na njihovo oduševljenje Titanik se našao između dvije podmornice. 3,8 kilometara ispod morske površine, u mraku, pod strašnim vodenim pritiskom. U tom momentu bio je dobro očuvan.

Samo šest godina poslije ekipa naučnika iz Halifaksa u Novoj Skotiji na brodu je uočila rđave tvorevine poput siga i ništa im nije bilo jasno. A nakon što su ih pogledali pod mikroskopom, ispalo je da su pune života. I to kakvog, bile su pune bakterije halomonas titanicae; hemosintetske, gram-negativne proteobakterije koja je najsretnija kad na meniju ima gvožđe.

Titanik na dnu okeana za ovaj mikrob bio je raj na zemlji i 2011. godine naučnici su ostacima Titanika dali još samo 20 godina prije nego što potpuno nestane. Danas mu je, dakle, preostalo još samo 13 godina prije nego što nestane.

Naučnici su nastavili da istražuju bakteriju i pronašli su još svu silu njenih nevjerovatnih svojstava. I to je ono što je fasciniralo Foks-Skeli.

Ispalo je da je bakterija jako otporna na visoke koncentracije soli u svojoj okolini. Za žive stanice so je u pravilu smrtonosna, jer voda iz stanica nastoji da pobjegne u okolinu u kojoj je koncentracija vode niža. To se zove osmoza, a kada se to dogodi, stanica se skuplja i ugine zbog dehidracije.

Pa i ako je okolina s puno nižim nivoom soli takođe je problematično. Voda iz okoline prodire u stanicu, stanica toliku navalu ne može da podnese i raspada se. Mnogi oblici života zato su u svojim stanicama razvili razne šećere ili amino kiseline koje koncentracijom tvari u stanicama štite od takve smrti.

A Titanikova bakterija? E, ona je šampion u toj disciplini. Džo Zakai s Instituta Lau-Langevin u Grenoblu u Francuskoj pronašao je da je ovoj bakteriji adut to što koristi molekul "etoin" kako bi se oduprla slanoj okolini i visokim temperaturnim udarima, visokim osmotskim pritiscima.

"Ako stanica želi da preživi u promjenjivoj slanoj okolini, ona mora da nadomjesti koncentraciju svoje unutrašnje tečnosti. Halomonas to čini pomoću etoina čija se koncentracija mijenja kako se mijenja slanost u okolini bakterije", kazao je Zakai.

Nije to jedina bakterija koja se voli zakačiti na brodsku olupinu čim ova dodirne morsko dno. Kratko nakon brodoloma olupinu prekriva bakterijski "biofilm", a onda kreće "zabava". Takve biofilmove naprosto obožavaju korali, spužve, mekušci, a za njima se na ono što za vrlo kratko vrijeme postaje svojevrsni vještački greben, na to mjesto doseljavaju sve složenije životinje i u kratko vrijeme sve vrvi od života.

Drvene brodove u prvom valu ne naseljavaju bakterije koje vole teške metale, nego one koje vole drvo. Mada, vrlo često takve olupine opstaju još od antičkih vremena, čak iz 14. vijeka prije Nove ere, ako ih bakterije koje ih svojim biofilmom štite od spoljnih uticaja i raspadanja, ne proždiru previše brzo. U tom slučaju se ispostavlja da takve bakterije olupine štite od korozije.

Na tom mjestu Foks-Skeli došla je do još jednog zanimljivog pitanja; šta ako u okolini dođe do zagađenja koje pobije takve bakterije?

Nakon jezive ekološke kataklizme kada je naftna platforma "Deepwater Horizon" u Meksičkom zalivu pobljuvala jezive količine nafte, ispalo je da je sva ta nafta usput pobila jako puno bakterija koje su praktično konzervirale procijenjenih oko 2.000 olupina brodova u zalivu koji potiču još od početka 16. vijeka.

Pored pomora životinjskih i biljnih vrsta bez presedana, to je dovelo i do sve bržeg propadanja neprocjenjivog arheološkog i kulturnog blaga na dnu mora.