Bogatstvom tih drvenih zdanja nekada se ponosio, ali i sad se diči, cijeli Podgrmeč, prostor između rijeka Une i Sane, ispresijecan brojnim rječicama i potocima.

O njihovom neprocjenjivom značaju svjedoči i naziv starog mlina "Borbaš", koji je tako "kršten" jer su se mještani znali potući da bi što prije došli na red da samelju žito.

Štaviše, pojedini podgrmečki mlinovi iznjedrili su i imena seoskih naselja, pa se tako, po predanju, selo Miska Glava nekada zvalo Mlinska Glava, jer je u dobra, stara vremena imalo čak 10 mlinova, a sad tu brašno proizvodi samo Panića mlin.

U Podgrmeču, gdje spadaju dijelovi Prijedora i Novog Grada, te opštine Oštra Luka i Krupa na Uni, Sanski Most i Bosanska Krupa, naši su djedovi i pradjedovi u amanet ostavili stotinak vodenica, sagrađenih na bajkovitim mjestima, a tek manji dio ih je opstao, dok ih još manje i danas služi namjeni.

Ostalim kamenje miruje, te su prepušteni propadanju i broje svoje posljednje dane, ili ih je zub vremena već pretvorio u ruševine, tako da se, na mjestima na kojim su podignute, mogu uočiti samo temelji, zbog kojih vas, kada ih vidite, obuzme žal.

Nisu zaboravljene

Od sudbine ih većina nije mogla pobjeći, ali da se otrgnu od zaborava, pobrinuo se Milovan Antonić, zaljubljenik u fotografiju, u čijem se objektivu vodenice prvi put pojavljuju sada već davne 1970. godine.

Plod njegovog bogatog višedecenijskog stvaralaštva nedavno je, u sklopu manifestacije "Noć muzeja", izložen u prijedorskom Muzeju Kozare, nakon čega bi postavka trebalo da se preseli u Novi Grad, a u planu je da se ova etnološka izložba prikaže i u Banjaluci, u Sarajevu, te u Mostaru.

Antonić ne posmatra vodenice samo kao motiv za umjetnički izraz. Naprotiv.

Kolika je njegova želja da se one revitalizuju, doskorašnji direktor, a sadašnji savjetnik za razvoj u Poljoprivrednoj zadruzi "Agrojapra" Donji Agići, kod Novog Grada, odlično opisuje jednom rečenicom.

"Brašno ispod vodeničkog kamena je nezamjenljivo", poručuje Antonić, koji je veći dio radnog vijeka proveo kao novinar, iz čijeg su se pera izlila brojna rješenja o mogućnostima razvoja sela i poljoprivrede.

On kaže da danas u njegovom zavičaju i okolini žito melje tek desetak vodenica.

"Ima i onih koje još nisu pale i bilo bi potrebno dosta truda da se mlinsko kamenje, koje još stoji na svom mjestu, pokrene. Najviše je onih vodenica od kojih su ostali samo temelji i na zemlji tragovi od ustava", navodi Antonić.

Posebna pažnja

Od onih koje su "preživjele", dvije podgrmečke vodenice, kako je Antonić dodao, zaslužuju posebnu pažnju.

"Jedna od njih je na rijeci Japri u Donjim Agićima, kojoj smo povratili život. Brigu o ovoj vodenici 2006. godine preuzela je Poljoprivredna zadruga Agrojapra. Ona je obnovljena i u njoj se na starinski način dobija integralno brašno u kome su sačuvane sve prirodne vrijednosti žitarica. Od tog brašna u zadružnoj pekari peče se traženi grmečki hljeb. Ovu vodenicu, koja predstavlja i obrazovnu te turističku zanimljivost, opsjedaju i turisti kada dođu u Donje Agiće", uvjerava Antonić.

A i mi smo se uvjerili da je vodenica na Japri, uz koju je sagrađeno i kupalište, postala atrakcija i magnet za đake, studente, izletnike, putnike namjernike… Čak i mladenci pred odlazak kod matičara ovdje nalaze savršen kadar za fotografisanje.

Druga obnovljena podgrmečka vodenica, koju je Antonić izdvojio, nalazi se na potoku Kozinčić, u Hašanima, rodnom mjestu Branka Ćopića.

"Ona je, na svu sreću, popravljena i melje žito, ali i podsjeća na vrijeme i ljude koji su ovjekovječeni u knjigama Branka Ćopića", navodi Antonić.

Vodenice su decenijama zaokupljale njegovu pažnju, pa je fotoaparatom bilježio svjedočanstvo o njihovom postojanju. I, nažalost, nestajanju.

"Njih su uništili ljudska nebriga, ali i električni mlinovi koji su počeli da ih zamjenjuju. Danas se vremena mijenjaju. Vodenice zbog svoje osobene arhitekture, mjesta na kojima su podignute, te smirujućeg šuma vode prilikom pokretanja vitla ili mlinskog točka, mogle bi privlačiti turiste", naglašava Antonić.

Razvoj sela

Kako prema fotografiji, Milovan Antonić decenijama gaji ljubav i prema novinarstvu, ali pokazuje i brojna ostala interesovanja.

Antonić, koji je rođen u Donjim Agićima, studirao je sociologiju i filozofiju na Zagrebačkom i Beogradskom univerzitetu. Veći dio radnog vijeka proveo je kao novinar, sastavljajući analitičke članke i komentare o društvenim promjenama, problemima i mogućim rješenjima razvoja sela i poljoprivrede. Nakon proteklog rata vratio se u zavičaj, gdje je na ruševinama nekadašnje Zemljoradničke zadruge "Agići" osmislio novi vid zadružnog života i uspješno ga sproveo u djelo u novoosnovanoj Poljoprivrednoj zadruzi "Agrojapra", čiji je bio jedan od osnivača i direktor od 2000. do 2013. godine, a sada je, na volonterskoj osnovi, savjetnik za razvoj. Napisao je nekoliko knjiga o zadrugarstvu.