(Ti znaš da su različite krvi uvijek naje*ale, ali eto imala  sam sreću da se na vrijeme  pokupim, prije posljednjeg ludila. Letim ka Herceg Novom kao što činim svakog avgusta posljednjih  godina. U istoj sobi ću odsjesti, na balkonu koji je zaklonjen visokim borovima popiti prvu jutarnju, tursku, koju moja gazdarica Natalija spremi tako da mi njena muštikla i smrdljivi duvan ne smetaju dok te čekam. Možda se prošetam do Ivine kuće ako ti taj je*eni bus bude kasnio, ali biću ok kad mi javiš da si pred gradom u kojem ćemo prvi put skupa plivati, ujutro kad je plaža bez ljudi, a onda šetajući obalom otići do Meljina na čorbu koja mi opasno godi poslije noći u kojoj ćeš me ....
 

Pocrnio, opet u Makarskoj poslije tri decenije...Tamo gdje smo mnogi išli prije rata , a kad dosadi miris borove smole koji nas danima iza plaže pokriva, odlazili smo do Splita, najljepšeg dijela primorja, tamo gdje su Srbi osnovali prvi fudbalski klub početkom dvadesetog vijeka.
Hajduk će '79 dobiti najljepši stadion. Jedini klub u bivšoj državi sa pozitivnim  skorom protiv Zvezde, svi drugi imali su negativan. Školjka sa staklom koje čuva od sunca i kiše oplakaće smrt Tita...Čudno, igrali su ''bili'' i ''crveno bijeli'', sve u svemiru poklopi se, pa i to da na dan smrti mangupa iz Kominterne, igru  prekidaju i plaču igrači iz Splita, oni iz Beograda naravno sa manje suza u očima, gradova u kojim Broz provodi veći dio ratnog života (ostrvo Vis), sav život poslije rata, a nakon smrti sa trajnom adresom ipak u Bg.
 

Hodao je Đorđe rivom i niko ga ne zna k'o Srbina, a i ako zna kojim slučajem ''ne gleda'' ga tako. Hoda i sjeća se mladosti, eksurzije u Poreču i Rovinju pred početak rata, kad je bio razuzdan i mogao pred svima odvojiti  Anelu  iz  Mostara. Ona lijepa k'o ikona na zidu u starim kućama bake i djeda. Najvrednija stvar u cijelom domaćinstvu, sve drugo bilo je siromašno. Ikona se čuvala kao nešto što nikad ne stari, na njoj nikad  nije bilo  prašine, u drugim  dijelovima uvijek  je bio poneki pauk i njegova mreža.
 

Iz diskoteke otišao je na obalu i s njom čekao jutro. Svi su čekali doručak, on ne jede ništa jer nije gladan, ne treba mu jelo, mogao bi bez njega danima jer ga ona hrani, pričom i pogledima, i... Želi da sve to ne prestane, jer ko zna da li će je ikada više vidjeti. Tu noć i jutro pamtiće cijeli život jer je dobio možda i previše, ali zato je to toliko i lijepo jer je bilo jedino, ostala jutra će se u godinama ispred ponavljati...
 

Tri decenije kasnije sreo je Anu. Brineta kao Anela , i “luda k'o struja”. Imala je cipele kao indijanske mokasine, kamperke. Obuću kojoj pertle ne vežete jer nemate  šta svezati. Đorđe je pokušao u prve tri nedjelje boravka u gradu Kafkinom da joj razveže srce godinama zaključano prije nego ga je upoznala, svezano od ulaska nečeg novog kao što su joj kamperke bile vezane. Na njima pertla bez  preplitanja uđe u prvu rupicu i izađe na posljednju. Izvlačenje čuva prvi na ulaznoj i drugi čvorić na izlaznoj rupici.
 

Takvo je i njeno srce bilo. Sa čvorićima. Oni  se na kamperkama rijetko razvezuju, obično samo kad su toliko prljave da pertle moraju ipak završiti na pranju. To je vrlo rijetko jer su pločnici, mostovi i parkovi drevnog grada toliko čisti da vam ni đonovi ne kupe tragove. Od trenutka upoznavanja dala mu je sve, ali srce? Hm, srce ...)

Ovo je iskustvo mog druga , jedna od “milion priča” koja vraća, mnoge od nas, u prijeratni period. Kroz nju se prepliću iskustva iz Makarske i Herceg Novog. Iz radničkih porodica iz Bosne uglavnom se išlo u Makarsku. Podsjeća na ljetne dane, kada se na Balkanu išlo do mora, neko autom, neko busom, a mnogi Semberci vozom. 

Vozom od Šida do Ploča, čemu je prethodila vožnja šinobusom iz Bijeljine. Kreneš negdje popodne šinobusom kroz sembersku ravnicu. Usput u njega sa više stanica kroz semberska sela ulaze razni putnici. Neko nosi kasetofon i iz nekog razloga počinju se slušati zvuci Breninih, Halidovih, Šabanovih uradaka. 

U to vrijeme muzičke kasete su u džepovima bile neodvojive stvari od kutije cigara. Slušaš, prekraćuješ vrijeme do Šida. Na nekim od “tapaciranih” sjedišta su ovdašnji likovi kratili vrijeme partijom ajnca , pokera, ili već neke druge kartaške igre. Jedna od tužnih legendi kaže da je jedan od bijeljinskih boksera partiju karata svršio nepovratno. Na tom putu slušaš razne priče, a iščekuješ kupe u vozu do Ploča.

“Spavaća kola” kako su ih zvali do Ploča (primorske željezničke petlje) su bila sve drugo samo ne mjesto za spavanje. Buka je bila prejaka, pa si u hodniku voza provodio većinu vremena do Ploča. Šid je bio jedno od polaznih mjesta za različite pravce, malo mjesto a toliko perona. Ulaziš radostan u jedan od vozova koji vodi do Ploča. Ta noć je bila najduža od svih u tim dječačkim godinama, noć gotovo bez kraja. Nesanica zbog buke!

U Ploče se stigne negdje oko sedam ujutro, iz voza izlaziš što prije da bi te sunčevi zraci pomilovali, i da bi se konačno ozario jer noć je noć. Rodbina, stariji oko tebe žele ti, prije pronalska bus linije koja će te odvesti do Makarske, dati neko osvježenje. Kafa, voda, a za djecu koka kola iz one male staklene flaše, koja kad je otvoriš mirisom, a onda i pijenjem , vraća energiju koja olakšava još jedan put. Put busom do Makarske!

Ta bijeljinska željeznička stanica, sa birtijom “Posljednja priča”, tri lipe, i jedinim peronom ostaće na fotografijama koje se čuvaju danas u Muzeju Semberije. 1941. godine ona je bila mjesto sa kojeg su Srbi, Jevreji i Romi voženi ka Jasenovcu bez povratka kući. 1995. godine krajiški Srbi su, na putu za Srbiju, na njoj imali tužan “predah”. 

Od željezničke stanice ostale su tri lipe, kao dio “svjedočanstva” o nekim vremenima koje ne možemo zaboraviti. 

Neki novi klinci će stvarati svoje “price” u godinama ispred nas kada budu negdje odlazili autobusima.

D.G.