Vremena se mijenjaju, sa njima i ljudi. Brz tempo života i urušen sistem vrijednosti udaljavaju nas od ljudi koji žive pored nas. Često ne znamo ni s kim dijelimo hodnik u zgradi. Sada se svako bavi svojom mukom i svakome je ona dovoljna, zaboravljajući da dobar komšija zlata vrijedi. Nekada se ljudi nisu libili da pokucaju na vrata komšiji i zatraže malo kafe ili šećera jer im je ponestalo. Sada je to sramota,  a  svaki pokušaj uspostavljanja bliskosti sa komšijom čak se smatra i napadnim.

A u neka prošla vremena bilo je mnogo drugačije.

“Prije rata je bilo mnogo drugačije, i rodbina i komšije gdje smo živjeli prije, tu smo se sastajali svi”, priča jedna Bijeljinka.

“Ovdje da se malo našalimo niko ne peče rakiju, da peče vjerovatno bi bilo više druženja. Ali, u suštini to što ste rekli u pravu ste. Malo je ova situacija doprinijela tom otuđivanju, ali ima izuzetaka”, dodaje njen sugrađanin.

Pitali smo ga da li se svojim komšijama u svako doba dana i noći može obratiti za neku pomoć?

“Ove što poznajem mislim da mogu, za jednog mogu sto posto garantovati, jer se znamo već duži period, a ove ostale tek upoznajem, znamo se u prolazu, dobar dan, doviđenja, tako.”

Iako je u talasu postradalih institucija i vrijednosti, poljuljana i institucija “komšiluk” ona na sreću  i dalje nekako preživljava. Plodno tlo su joj manje sredine, gdje su ljudi više upućeni jedni na druge i više cijene vrijednost dobrog komšije.

“Drugačije je vrijeme, pa su drugačiji i odnosi među komšijama, ali što se mojih komšija tiče mogu samo da ih hvalim. Mi se šalimo da ako budemo prodavali kuću da ćemo je dobro zacijeniti zato što nam je dobar komšiluk“, kazala je jedna zadovoljna komšinica iz Bijeljine.

Dakle, komšija i dalje nešto vrijedi, zajedničke kafe nisu izumrle i još ljudi znaju da priteknu jedni drugima u pomoć.